Već su stoljećima cjevonosnice toliko isprepletene s mediteranskim mitovima i legendama da se važnost rada BirdLife partnera na očuvanju dviju vrsta u ovoj regiji ne može precijeniti
Kolonije morskih ptica na Mediteranu tijekom dana uglavnom su tihe. Iako impresivne strme litice, špilje nalik katedralama i otočići okruženi blistavo plavim morem ostavljaju snažan dojam svojom ljepotom, malo toga na prvi pogled odaje da se u njihovim pukotinama i procjepima skriva na stotine, ponekad i tisuće morskih ptica. Noću, međutim, kolonije оžive u kakofoniji sablasnog glasanja cjevonosnica, dok se ptice vraćaju s dugih letova potrage za hranom na otvorenom moru kako bi se ponovno susrele sa svojim partnerima ili gladnim mladuncima.
Upravo su ti glasovi, koji nas očaravaju u mirnim ljetnim noćima, nekoć nadahnuli grčke mitove o sirenama – bićima napola pticama, napola ženama – koje su svojim neobičnim pjesmama mamile mornare prema mračnim i surovim obalama. Danas su se uloge promijenile. Mitske morske ptice Mediterana danas moraju preživjeti u jednom od najgušće naseljenih područja na Zemlji, s osobito velikim urbanim koncentracijama uz obalu.
Potraga za herojima
Dvije vrste cjevonosnica nastanjuju središnji i istočni Mediteran. Gregula (Puffinus yelkouan) čitav svoj životni ciklus provodi unutar bazena Sredozemnog i Crnog mora. Njezino hrvatsko i znanstveno ime potječe od turske riječi yelkovan, što znači „onaj koji juri vjetar“ – prikladan naziv za pticu koja život provodi jureći iznad valova.
Veći kaukal (Calonectris diomedea) svoje znanstveno ime duguje grčkom mitološkom junaku Diomedu, čiji su pratitelji, prema legendi, pretvoreni u ptice. Za razliku od gregule, kaukal izvan gnijezdeće sezone seli u Atlantski ocean.
Gregula je na Crvenom popisu IUCN-a svrstana u kategoriju osjetljivih vrsta (Vulnerable), a iako je kaukal trenutačno klasificiran kao vrsta u najmanje zabrinjavajućem stanju (Least Concern), njegove populacije opadaju. Kao pučinske morske ptice koje se gnijezde na kopnu, a hrane na moru, suočavaju se s prijetnjama i na kopnu i na moru.
Na kopnu invazivne strane vrste – ponajprije sisavci poput štakora i mačaka koje su ljudi donijeli na otoke – mogu imati razorne posljedice. Cjevonosnice su se prilagodile nepredvidivim morskim ekosustavima tako da podižu samo jedno mlado godišnje, što je samo po sebi zahtjevan zadatak.
Pritom su razvili isključivo noćnu aktivnost u kolonijama kako bi izbjegli dnevne grabljivice poput sivog sokola. Povijesno su izbjegavali mjesta s kopnenim predatorima. Budući da su im noge smještene daleko straga radi učinkovitijeg plivanja pod vodom, na kopnu su nespretni, a njihovi mladunci sporo rastu i uglavnom su bespomoćni. U kolonijama gdje se pojave štakori uspješnost gniježđenja može pasti gotovo na nulu.
Na moru se prekomjerni izlov sitne plave ribe dodatno isprepliće s klimatskim promjenama, što otežava pronalazak hrane. Ironično, to tjera cjevonosnice da se približavaju ribarskim brodovima u potrazi za hranom, no pritom često stradavaju kao slučajni ulov na udicama.
Morske ptice i ribare privlače isti resursi, što dovodi do nenamjernog natjecanja i slučajnog ulova. Kod dugovječnih morskih ptica i najmanji porast smrtnosti može imati razorne posljedice za populaciju. A pritom ne treba zaboraviti da je Sredozemno more i dalje jedno od najzagađenijih mora na svijetu, s visokim razinama onečišćenja i plastike. Obalna svjetla dodatno dezorijentiraju mlade ptice kada napuštaju gnijezdo, a ako su pritom pothranjene, prve samostalne korake često ne uspijevaju preživjeti.
Epske borbe
Ipak, nije sve tako crno. Brojne institucije, uključujući BirdLife partnere u Grčkoj (Hellenic Ornithological Society), Hrvatskoj (Udruga Biom) i Malti (BirdLife Malta), desetljećima neumorno rade kako bi cjevonosnicama dale priliku za opstanak.
Već je samo pronalaženje gnijezdećih kolonija trajalo godinama, a nova se i dalje otkrivaju. To može zvučati kao pretjerivanje, no golemi broj teško dostupnih litica i udaljenih nenaseljenih otočića čini taj posao gotovo beskrajnim, čak i uz termalne kamere i snimače zvuka, osobito u područjima poput Egejskog i Jonskog mora.
Na kolonijama je jedna od najvažnijih mjera zaštite smanjenje pritiska invazivnih štakora. Gdje je moguće, to se postiže njihovim potpunim uklanjanjem s cijelog otoka. Najnoviji uspjeh ostvaren je kroz projekt LIFE PanPuffinus! na sjevernom Dodekanezu. Nakon uklanjanja štakora, uspješnost gniježđenja gregule porasla je za 80 %.
Lokalno stanovništvo obučeno je za procjene biosigurnosti i brzo reagiranje u slučaju ponovnog dolaska štakora. Kada su otočići preblizu većim otocima, štakori se prečesto vraćaju da bi iskorjenjivanje bilo trajno. U takvim slučajevima BirdLife Malta i Biom provode sezonsku kontrolu, uključujući uklanjanje. Riječ je o intenzivnom poslu koji se ponavlja na početku svake gnijezdeće sezone, ali rezultati su jasni: uspješnost gniježđenja usporediva je s kolonijama bez štakora.
Pokusi u sklopu projekta LIFE TETIDE usmjereni su na automatizaciju detekcije pomoću foto zamki i unaprjeđenje mehaničkih metoda kontrole populacije štakora.
Posejdonovo blago
Ako je teško pronaći kolonije, još je teže utvrditi morska područja na kojima se hrane. Znanje o njima stečeno je označavanjem odraslih ptica u kolonijama i na moru, primjerice u zaljevu Kalloni u Grčkoj.
Tako smo, primjerice, otkrili da gregule koje se gnijezde u Grčkoj ne samo da zimuju u Crnom moru, nego se tijekom gnijezdeće sezone redovito ondje vraćaju, prelazeći oko 1.500 nautičkih milja (otprilike 2.800 km).
Obrnuto, označavanje cjevonosnica na moru GPS odašiljačima koji podatke šalju putem mobilne mreže omogućilo je otkrivanje najmanje šest novih kolonija u Egeju.
Cjevonosnice obiju vrsta koji se gnijezde na Lastovu često se hrane u talijanskim vodama. Upravo je zahvaljujući uspjesima projekta LIFE Artina proglašeno prekogranično morsko Natura 2000 područje u sjevernom Jadranu između Hrvatske i Italije, više od 200 nautičkih milja (400 km) od njihovih gnijezdećih kolonija.
Kako se podaci slažu u cjelinu, potreba za prekograničnim očuvanjem postaje sve očitija. Primjerice, malteške kolonije cjevonosnica često se hrane južno od Sicilije i uz obalu sjeverne Afrike, osobito u zaljevu Gabès – povezanost je ključna.
Nismo otkrili samo hranidbena područja. Zahvaljujući uređajima za bilježenje zarona ugrađenima u GPS odašiljače, utvrđeno je da ove vrste redovito zaranjaju do 30 metara dubine, a zabilježen je i rekordni zaron od 51 metra.
Nažalost, upravo ih te sposobnosti čine ranjivima na slučajni ulov u različitim vrstama ribolovnog alata.
Srećom, čini se da cjevonosnice na Mediteranu noću ne zaranjaju često, što noćno postavljanje parangala čini prikladnom mjerom ublažavanja, kada je to usklađeno s ribarskom praksom.
U sklopu projekta LIFE PanPuffinus! na nekoliko je brodova koji love parangalima tijekom dana testiran i „scarybird kite“ – vizualni odvraćajući uređaj za ptice. Ribari su pohvalili njegovu jednostavnost, a činilo se da su cjevonosnice opreznije pri približavanju. Iako su potrebna daljnja testiranja, riječ je o važnom koraku prema smanjenju slučajnog ulova u mediteranskom malom obalnom ribarstvu.
Živuća povijest
Velik dio ovog rada financiran je kroz EU program LIFE, koji podupire klimatske i okolišne aktivnosti. No pred nama su promjene i neizvjesnost oko ovog ključnog izvora financiranja, dok je velik dio posla još uvijek pred nama.
Predstoje nova iskorjenjivanja invazivnih vrsta na razini cijelih otoka, osobito u Jadranu, uključujući i „Diomedove otoke“ – palagruški arhipelag u Hrvatskoj. Istodobno, moramo zaštititi one otoke na kojima je prijetnja invazivnih vrsta već ublažena, jačanjem biosigurnosnih mjera i podizanjem svijesti javnosti. Koliko je to važno pokazuje i nedavni primjer unošenja podivljalih svinja na jednu od najvećih kolonija cjevonosnica [u Grčkoj], gdje sada uzrokuju ozbiljnu štetu.
Na moru, suradnja s ribarima otvorila nam je oči o razmjerima slučajnog ulova morskih ptica na Mediteranu, što zahtijeva širu provedbu prikupljanja podataka i mjera ublažavanja, kao i bolje upravljanje morskim zaštićenim područjima.
Morske ptice Mediterana svjedočanstvo su otpornosti i ustrajnosti unatoč svim izgledima. Ove ptice i dalje se vraćaju na svoje drevne litice i ondje gnijezde usprkos brojnim pritiscima, što ulijeva nadu. No kako bi ti otoci ostali očaravajuće kolonije morskih ptica, a ne opustjela mjesta, potreban je još velik rad – i na terenu i na političkoj razini.
Moramo osigurati da ove ptice i u stoljećima koja dolaze nastave nadahnjivati mediteranske priče, legende i folklor.
Napisali: Martin Austad, Danae Portolou i Dries Engelen
Ovaj članak izvorno je objavljen u BirdLifeu, magazinu BirdLife International – vidi www.magazine.birdlife.org
