More oko Krka prošli je tjedan bilo naše radno mjesto. Plovili smo uz obalu otoka, zalazili u skrivene uvale i ronili, a sve s jednim ciljem: pronaći i zabilježiti špilje koje bi jednog dana mogle biti važne za povratak sredozemne medvjedice u Jadran.
Riječ je o nastavku mapiranja potencijalnih staništa u sklopu projekta Adriatic Monk Seal, koji provodimo posljednjih godina. Ovoga puta istraživali smo područje oko Krka i njegovu istočnu obalu, prema kopnu, u akvatoriju Vinodolskog i Velebitskog kanala, kojima je otok odvojen od kopna. Strma i razvedena obala tu skriva brojne udubine, procjepe i morske špilje, no nije svaka od njih i potencijalni dom za sredozemnu medvjedicu. Za ovu su vrstu posebno važna ljudima teško dostupna mjesta u kojima može pronaći mir i zaklon, pa tijekom istraživanja bilježimo karakteristike svake špilje i procjenjujemo bi li mogla biti prikladna za odmor, a posebno za podizanje mladih. Takva mjesta u budućnosti treba moći prepoznati, pratiti i zaštititi od uznemiravanja.
Brodom nas je vozio skiper Goran, čovjek koji Krk poznaje kao vlastiti dlan i koji nam je usput pričao pokoju manje poznatu priču o otoku, od legendi vezanih uz pojedine uvale, preko ostataka starih crkvi, do toga kako je nekada izgledao život na Krku. Dok smo plovili, pogled nam je stalno bježao s mora na kopno. Otok je isprepleten mrežom suhozida koji se spuštaju sve do same obale, a vjerojatno su nekada služili za čuvanje blaga. Na poneki od tih suhozida, ili visoko na liticama nad morem, naslanjale su se ovce, tražeći hlad i predah od ljetne žege.
Nebo iznad nas nije bilo ništa manje živo od kopna. Krug za krugom, iznad nas su kružili bjeloglavi supovi, a uz nekoliko odraslih primijetili smo i mlade mlade ptice, znak da je populacija na otoku i dalje aktivna i da se razmnožava. Osim supova, zabilježili smo i ćurline, morske vrance kako suše krila na hridima te vjetruše koje su lebdjele nepomično na povjetarcu, čekajući priliku za lov. More je bilo kristalno čisto, gotovo nestvarno prozirno na mjestima gdje se obala strmo ruši u dubinu.
No istraživanje nije bilo samo uživanje u krajoliku. Podsjetilo nas je i na to da pritisci na ove prostore i dalje postoje: na nekoliko lokacija, tik uz špilje koje smo ranije zabilježili tijekom prijašnjih terenskih izlazaka, naišli smo na plaže pune kupača te brodove i brodice s turistima usidrene tik uz ulaze u špilje. Također na dosta skrivenijih plaža i u špiljama našli smo dosta otpada od plastičnih boca, stripora, ribarskih mreža pa čak i brodskih madraca. Upravo takva mjesta, privlačna ljudima zbog svoje ljepote i osame, ista su ona mjesta koja bi sredozemnoj medvjedici trebala pružiti mir, što pokazuje koliko je važno uskladiti turizam i zaštitu prirode prije nego što se vrsta uopće vrati na ova područja.
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus) najrjeđi je tuljan na svijetu i jedan od najugroženijih morskih sisavaca Europe. U Jadranu danas nema stalne populacije, no posljednjih godina opažanja postaju sve češća, osobito na području Albanije i Crne Gore. Stručnjaci smatraju da bi se jedinke iz populacije sjevernog Jonskog mora mogle ponovno širiti prema Jadranu.
Projekt Adriatic Monk Seal, koji traje od 2024. do 2027. godine i okuplja partnere iz Hrvatske, Albanije, Crne Gore i Italije pod vodstvom EuroNatura, ima za cilj prikupljanje znanja o vrsti i njezinim potencijalnim staništima, bolje praćenje opažanja te stvaranje temelja za njihovu dugoročnu zaštitu.
