Povodom obilježavanja Međunarodne godine pašnjaka i pastoralizma (International Year of Rangelands and Pastoralists – IYRP), Udruga Biom u suradnji s međunarodnom organizacijom Global Alliance for Rangelands and Pastoralists organizirala je webinar posvećen budućnosti transhumance i očuvanju mediteranskog krajolika.
Webinar je održan u sklopu projekata Mosaic of LIFE i Heart of the Dinaric Karst, kako bi s raspravilo o ulozi tradicionalnog stočarstva u očuvanju prirode i održivom razvoju ruralnih područja, a predavanje je održao Engin Yilmaz, osnivač i izvršni direktor inicijative Yolda te koordinator mreže Alliance for Mediterranean Nature and Culture. Kao jedan od vodećih stručnjaka za očuvanje mediteranskih krajolika kroz tradicionalno stočarstvo i član vodstva Global Alliance for Rangelands and Pastoralists, Yilmaz je govorio o izazovima s kojima se danas suočavaju zajednice stočara, ali i o tome zašto transhumanca predstavlja važan alat za očuvanje prirode i održivo upravljanje krajolikom.
Godina posvećena pašnjacima i pastoralistima
Na početku predavanja, Yilmaz je predstavio inicijativu koja je rezultirala proglašenjem 2026. godine Međunarodnom godinom pašnjaka i pastoralista. Ideja je nastala još 2008. godine, a nakon gotovo dva desetljeća zajedničkog rada stočara, znanstvenika i organizacija za zaštitu i očuvanje prirode, Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 2026. godinom posvećenom pašnjacima i pastoralizmu.Cilj ove inicijative je odati priznanje tradicionalnim stočarskim zajednicama te povećati svijest o njihovoj ulozi u očuvanju bioraznolikosti, proizvodnji hrane, ublažavanju klimatskih promjena i održivom razvoju ruralnih područja. Važan dio inicijative odnosi se i na razbijanje uvriježenih predrasuda prema pastoralizmu te jačanje glasa samih stočara u donošenju politika koje utječu na njihov način života.
Jedna od glavnih poruka predavanja bila je da pastoralizam nije zastarjeli oblik stočarstva, nego složen društveno-ekološki sustav koji se tijekom stoljeća razvijao u skladu s prirodnim procesima. Za razliku od intenzivne stočarske proizvodnje koja se temelji na velikim ulaganjima u hranu, infrastrukturu i energiju, transhumanca koristi prirodne cikluse vegetacije. Stada se sezonski sele između zimskih i ljetnih pašnjaka prateći dostupnost hrane, vremenske prilike i stanje okoliša. Upravo zahvaljujući toj mobilnosti izbjegava se prekomjerna ispaša, peieoda dobiva vrijeme za obnovu, a krajolik ostaje raznolik i funkcionalan.
Yilmaz je naglasio kako je prilagodba promjenjivim uvjetima zapravo srž pastoralizma. Pastiri svake godine donose odluke o vremenu polaska, duljini puta ili odabiru pašnjaka ovisno o količini oborina, rastu vegetacije, zdravstvenom stanju stada ili drugim okolnostima. Takva fleksibilnost danas postaje posebno važna u vremenu klimatskih promjena.
Mnogi krajolici koje danas doživljavamo kao prirodne zapravo su rezultat dugotrajnog suživota čovjeka i prirode. Velik dio europskih travnjaka, planinskih pašnjaka i mediteranskih otvorenih staništa oblikovan je upravo ispašom stoke. Pastoralne zajednice pritom nisu samo korisnici prirodnih resursa. Njihovo znanje, način upravljanja stadima i svakodnevna praksa aktivno održavaju ekosustave. Zbog toga se posljednjih desetljeća sve više napušta nekadašnje mišljenje da su zaštita prirode i stočarstvo suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, brojna istraživanja pokazuju da su mnoga vrijedna staništa opstala upravo zahvaljujući tradicionalnoj ispaši.
Više od ispaše – doprinos bioraznolikosti
Predavanje je donijelo niz primjera koji pokazuju koliko je uloga transhumance složena. Redovita ispaša sprječava zarastanje travnjaka u grmlje i šumu te održava otvorena staništa o kojima ovise brojne biljne vrste, kukci, oprašivači i ptice. Životinje tijekom migracija prenose sjeme biljaka u krznu i izmetu te tako prirodno povezuju udaljene dijelove krajolika. Takvo širenje biljnih vrsta doprinosi obnovi staništa i povećava njihovu otpornost. Posebno zanimljivi bili su rezultati istraživanja provedenih u Španjolskoj, koja su pokazala jasnu povezanost između transhumance i očuvanja populacija strvinara. Satelitsko praćenje ptica pokazalo je da se one tijekom godine hrane upravo na područjima kroz koja prolaze transhumantna stada. Održavanje tradicionalne ispaše tako izravno doprinosi opstanku ovih važnih strvinara, ali i mnogih drugih vrsta koje ovise o otvorenim travnjacima.
Također, sve češći i razorniji požari jedan su od najvećih izazova mediteranskog prostora. Upravo zato transhumanca danas dobiva novu dimenziju jer se spašom uklanja višak suhe vegetacije koja predstavlja gorivo za požare, dok migracijski putevi kojima prolaze stada stvaraju otvorene pojaseve koji mogu usporiti širenje vatre. Umjesto skupih tehničkih zahvata, priroda se održava kontinuirano, svakodnevnim radom stočara. Yilmaz je upozorio da napuštanje tradicionalne ispaše u mnogim dijelovima Europe već dovodi do zarastanja travnjaka, smanjenja bioraznolikosti i povećanja rizika od velikih požara.
Tradicionalno znanje i moderna tehnologija mogu zajedno
Jedna od čestih zabluda jest da pastoralizam znači odbacivanje suvremenog načina života. Međutim, stvarnost izgleda sasvim drukčije budući da današnji pastiri koriste GPS uređaje, satelitske vremenske prognoze, mobilne telefone, elektroničku identifikaciju životinja i digitalne alate za upravljanje stadima. Istodobno razvijaju nove modele prodaje proizvoda, certificiranja tradicionalnih sireva i mesa te uključuju agroturizam kao dodatni izvor prihoda.
Yilmaz smatra da pitanje nije treba li modernizirati pastoralizam, nego kako moderno društvo može bolje razumjeti i podržati pastoralne zajednice. Tradicionalno ekološko znanje i suvremena znanost ne isključuju jedno drugo, upravo njihova kombinacija može ponuditi najbolja rješenja za očuvanje prirode.
Iako broj transhumantnih gospodarstava u mnogim europskim državama opada, postoje i pozitivni primjeri. U španjolskoj pokrajini Aragon istraživanja su pokazala da su se posljednjih godina neke obitelji ponovno vratile transhumanci, dok su se ovom načinu stočarenja počeli baviti i mladi ljudi koji ne dolaze iz pastirskih obitelji. Presudnu ulogu imali su dostupni pašnjaci, očuvani migracijski putovi i poticajne javne politike. To pokazuje da transhumanca nije osuđena na nestanak. Kada postoje odgovarajući uvjeti, ona i danas predstavlja ekonomski održiv način proizvodnje hrane.
Unatoč brojnim koristima, pastoralne zajednice suočavaju se s nizom izazova. Migracijski putovi često nestaju zbog prenamjene zemljišta ili izgradnje infrastrukture. Mladi ljudi napuštaju ruralna područja, a tradicionalno znanje koje se stoljećima prenosilo usmenom predajom postupno se gubi. Administrativni zahtjevi i propisi uglavnom su prilagođeni intenzivnoj stočarskoj proizvodnji, dok specifičnosti mobilnog stočarstva često ostaju zanemarene. Yilmaz je posebno istaknuo kako mnoge javne politike pastoraliste promatraju kao skupinu kojoj treba prenositi znanje, umjesto kao ravnopravne partnere koji posjeduju vrijedno iskustvo. Upravo uključivanje stočara u planiranje, provedbu i vrednovanje mjera smatra ključnim preduvjetom uspješnog očuvanja transhumance.
Jedna od glavnih poruka predavanja odnosila se na potrebu prilagodbe javnih politika stvarnim potrebama pastoralnih zajednica. To uključuje zaštitu migracijskih koridora, bolji pristup pašnjacima, prilagodbu obrazovnog i zdravstvenog sustava mobilnom načinu života, smanjenje administrativnih prepreka te prepoznavanje pastoralizma kao posebnog oblika gospodarenja unutar europskih politika. Kao primjer dobre prakse Yilmaz je izdvojio Španjolsku, gdje su transhumantni putovi zakonski zaštićeni i danas predstavljaju važan dio zelene infrastrukture, ali i kulturne baštine.
Na kraju predavanja Yilmaz je naglasio da budućnost mediteranskih krajolika nije moguće promatrati odvojeno od ljudi koji ih stoljećima oblikuju. Transhumanca nije samo način uzgoja stoke, već se treba promatrati i kao dio kulturnog identiteta brojnih zajednica, način prijenosa znanja, održavanja otvorenih staništa i prilagodbe prirodnim promjenama. U vremenu kada Europa traži održiva rješenja za klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i depopulaciju ruralnih područja, iskustvo pastoralnih zajednica može ponuditi odgovore koji su se dokazivali kroz stoljeća.
Kako je zaključio Yilmaz, očuvanje pastoralizma nije nostalgija za prošlošću ili njeno romantiziranje, nego ulaganje u održiviju budućnost jer očuvanjem pašnjaka ne čuvamo samo prirodu, već i znanje, identitet i način života koji su stoljećima oblikovali mediteranski krajolik. Upravo je zato Međunarodna godina pašnjaka i pastoralista prilika da se transhumanca ponovno prepozna kao vrijedan dio europske prirodne i kulturne baštine, ali i kao važan saveznik u očuvanju krajolika za buduće generacije.
Cijeli webinar možete pogledati na linku niže:
