Odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2026. godina proglašena je godinom pašnjaka i pastoralizma. Uloga koju pašnjaci i ekstenzivna ispaša imaju nezamjenjiva je za svjetsku bioraznolikost, a godinu će obilježiti brojne aktivnosti kojima će se povećavati globalna svijest o njihovoj važnosti za proizvodnju hrane, prilagodbu i ublažavanje klimatskih promjena te zdravlje ekosustava.
Upravo zato, kroz projekte i aktivnosti kojima se bavimo, ovu godinu želimo želimo predstaviti transhumancu – gotovo pa zaboravljenu, ali iznimno važnu pastoralnu praksu seobe stoke i pastira koja je 2025. proglašena kulturnim dobrom u Hrvatskoj.
Iz razgovora s etnologom Grgom Frangešom (Mjesto i vrijeme, obrt za istraživanje i usluge) te Ivanom Budinskim, stručnim savjetnikom Bioma za zaštitu prirode, izdvajamo uvide i razmišljanja o lokalnom razvoju transhumance, njezinu utjecaju na biološku raznolikost, trenutačno stanje i budućnosti prakse.
Transhumanca je stručni termin iz antropologije i geografije koji je nastao u Francuskoj u 19. st., a stočarima uglavnom nije poznat. Na našem je području tradicionalno postojao niz lokalnih pojmova koji su obuhvaćali ovu praksu ili barem neke njezine aspekte: čobanovanje, selidba, izdig… U većini zemalja postoji problem s tradicijskim imenovanjem ove prakse – ona je jednostavno bila činjenica stočarskog života na tim prostorima, jedan od godišnjih ciklusa.
Danas ostatke transhumance u Hrvatskoj fragmentarno nalazimo u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare, kao individualne pothvate pojedinaca i obitelji. Tržišno je uglavnom usmjerena ispunjavanju prisutne potražnje za mesom i mliječnim proizvodima specifičnih lokalnih, tradicijskih i ekoloških/etičkih odlika. U tim nišama leži i moguća perspektiva za opstanak i oporavak ove prakse.
Transhumanca kao važan čimbenik očuvanja prirode
Iako transhumanca izgleda kao izvorno ljudska kreacija, ona samo imitira prirodne procese. Prije pojave čovjeka kao stočara velika stada divljih biljojeda kretala su se na sličan način, zimujući u toplijim krajevima i provodeći ljeta tamo gdje je ljetna suša bila slabije izražena. Baš kao i kod transhumance postojala su dva oblika te migracije: horizontalni (putovanje na veće udaljenosti) i vertikalni (promjena nadmorske visine). Još uvijek mnoge životinjske vrste migriraju na jedan od tih dvaju načina. Očekivano je da transhumanca kao stočarska praksa koja imitira prirodni proces održava stanje prirode slično izvornom, prirodnom.
Nova istraživanja pokazuju izrazitu povezanost bioraznolikosti i ispaše. Travnjaci na kojima nema ispaše ili košnje imaju tendenciju smanjivanja broja biljnih vrsta te, iako izgledom bujni i zeleni, prelaze u jednoličnu vegetaciju nekolicine visokih, bujnih biljnih vrsta, najčešće nekoliko vrsta trajnih trava. Ispaša otvara ovaj (pre)gusti sklop i pojavljuje se cijeli niz vrsta kojima odgovaraju različite razine sklopa, zasjenjenosti i visine biljaka. Kako prostor nikada nije jednoličan, blago manje ili više posjećuje određene površine pa su zato i različito popašene. Čak i najpopašenije i najugaženije površine, s djelomično ogoljelim tlom, podržavaju specifičnu bioraznolikost od sasvim niskih biljaka (npr. dugocvjetna lužarka) do solitarnih pčela, koje upravo traže te ogoljele površine. Ptice je tu najlakše uočiti i većini travnjačkih vrsta ptica više odgovara barem djelomično popašen nego jednolični visoki travnjak.
O ispaši potpuno ovise otvorena staništa koja se ne mogu održavati npr. košnjom (strmi i kamenjarski tereni). To su podjednako grubi kamenjar, krški ili planinski travnjak, otvorena šikara i prorijeđena šuma, koja se u ovom smislu naziva silvopastoralnom površinom.
Transhumanca danas
Izumiranje transhumance u Hrvatskoj najviše su ubrzala ratna zbivanja, naročito jer je ratom bilo izravno zahvaćeno područje gdje se najviše transhumance i odvijalo (Velebit, Dinara, Svilaja, istok Like). Iz povijesne perspektive transhumanca je praksa koja je već doživjela različite prekide u svom kontinuitetu: od raspada Rimskog Carstva, epidemija crne kuge, turskih osvajanja, svjetskih ratova… I uvijek se nekako vraćala u ovaj prostor, makar i kroz neke nove aktere. Logika transhumance izlazi iz samoga ekološkog i geografskog okvira prostora i možemo očekivati da će se ona uvijek u nekom obliku iznova pojaviti dok se god ljudi na tom prostoru bave stočarstvom.
Ali, transhumanca izumire i u područjima daleko od ratova jer je premalo ljudi spremno na djelomično nomadski način života. Vjerojatno je jedini način da se transhumanca dugoročno održi uspotavljanje većih poslovnih jedinica (ili poljoprivrednih obitelji) gdje će se osobe izmjenjivati u čuvanju blaga i nitko neće biti zakinut dugotrajnim izostankom koji otežava privatni život. Naravno, potreban je i razvoj infrastrukture jer je ogromna razlika između provođenja vremena u priručnom objektu daleko od prometnice ili u prometno povezanoj građevini sa strujom i vodom.
Izumiranje transhumance dovelo je do zarastanja planinskih travnjaka, ali i travnjaka na srednjim nadmorskim visinama koji su bili upotrebljavani dok je na planinskim travnjacima još bio snijeg. Čak i ako nije došlo do zarastanja travnjaka, na njima se bez ispaše akumulirala ogromna količina suhe organske tvari koja povremene požare čini snažnijima, težima za gašenje uz ispuštanje višestruko veće količine stakleničkih plinova. Izumiranjem transhumance izravno bismo izgubili održiv način ekonomske upotrebe planinskih krških pašnjaka. Gledajući dalje od toga, stočarstvo na hrvatskom kršu u nekim je većim razmjerima jedino i moguće uz neki oblik sezonske seobe. Na tom je prostoru ekonomski besmisleno poticati intenzivni stajski uzgoj za što su ravničarski krajevi mnogo povoljniji. Ekstenzivno stočarstvo na hrvatskom kršu uvijek je bilo i jedna od temeljnih ekonomskih i identitetskih odrednica tog prostora. Ako mu i to oduzmemo, onda zaista ostaje malo razloga za njegovo naseljavanje.
Transhumanca danas i buduća perspektiva
U posljednjih se nekoliko godina situacija nije znatno promijenila, no kod nositelja ove prakse postoji rastući osjećaj percipirane nepravde te ljutnje ili rezignacije zbog načina na koji ih državna tijela tretiraju s obzirom na dodjelu prava ispaše, utvrđivanje prava na poticaje ili odštetu štete koju uzrokuju vukovi te brojne druge teme. To je dosta pesimističan pokazatelj kamo stvari idu. Dio nositelja prakse stari bez jasnih nasljednika, ali s druge strane imamo i niz relativno mladih i vitalnih obitelji koje se bave ovom djelatnošću. Aktivnosti povezane sa seobom stada zbog svoje fizičke zahtjevnosti uglavnom padaju na mlađe odrasle članove obitelji ili plaćenu ispomoć u obliku profesionalnih pastira. To je ujedno jedna od ranjivosti ove prakse jer njezino uspješno obavljanje pretpostavlja volju mlađih naraštaja da se posvete ovom poslu ili raspoloživost profesionalnih pastira, što u Hrvatskoj trenutno nije ugledno i popularno zanimanje.
Promocija i generacijski prijenos ovog zanimanja upravo je ono što bi trebalo poticati njegovom zaštitom kao nematerijalnog kulturnog dobra, no da bismo to postigli potrebno je postaviti dobro osmišljene programe i naći aktere koji će ih provesti. Postoje presedani za takve aktivnosti iz drugih zemalja. Primjerice, u Alpama i Pirinejima transhumanca je najbitniji čimbenik očuvanja planinskih travnjaka, a tamo se transhumanca, u trenutcima premještanja blaga, odavno promiče i slavi kao svojevrstan festival. Dapače, toliko je društveno prihvaćena da se kratkotrajno zatvaraju ulice kojima treba proći stočar sa svojim stadom. Društveni status ovog zanimanja u Hrvatskoj je nizak i nedovoljno cijenjen. U zemljama poput Rumunjske i Albanije transhumanca je još uvijek veoma važan ekonomski faktor, dok je u npr. Italiji ili Španjolskoj tretirana kao važna baština, izvor identiteta lokalnih zajednica i cijenjenih tradicijskih proizvoda.
Odgovornost za očuvanje ove prakse ne snose isključivo stočari. Sama činjenica da se ova praksa uopće i nastavila nakon prekida uzrokovanog ratom upućuje na neki njezin nastavljeni ekonomski smisao i volju ljudi da se njome bave. Ipak, možda je najveći problem u tome što državna tijela i ustanove svojim pristupom i nedostatkom podrške postupno potiskuju ekstenzivno stočarstvo. Našim stočarima upravo se često nude propisi EU-a kao odgovor na rigidni tretman koji doživljavaju od državnih tijela, no to opravdanje postaje vrlo prozirno kada vidimo da se isti propisi drugdje u praksi tumače mnogo permisivnije (teme poput dodjele poticaja za ispašu, vođenja sirana, malih klaonica itd.).
Velik trenutni problem za opstanak transhumance predstavlja nedostatak interesa i razumijevanja za ekstenzivno krško stočarstvo u hrvatskoj agrarnoj politici, veliko administrativno opterećenje ove djelatnosti te rigidne prakse povezane s davanjima u zakup javnih pašnjačkih zemljišta ili dodjelom poticaja. Proglašenje 2026. godinom pastoralizma je simbolična gesta koja neće spasiti ovu praksu, ali to obilježavanje treba iskoristiti kao priliku za podizanje svijesti javnosti i pokretanje dijaloga, prvenstveno o praktičnim pristupima kojima će uistinu i pružiti podršku njezinim preostalim baštinicima.
Govornici: Ivan Budinski (Biom), Grga Frangeš (Mjesto i vrijeme)
