Ornitološka zajednica, uz inicijativu Udruge Biom iz Zagreba i Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode iz Osijeka, nominirala je tri ptičje vrste koje konkuriraju u izboru Ptice godine 2026.
Sudjelovanje u izboru ptice godine otvoreno je ljubiteljima ptica i svima kojima je stalo do očuvanja njihovih staništa i bioraznolikosti u Hrvatskoj. Sada imate priliku dati svoj glas za Pticu godine 2026.! Kako sudjelovati? Na dnu je formular za glasanje, u kojem kliknite na jednu od tri nominirane vrste, najkasnije do 24. studenog 2025.
Crna čiopa (Apus apus)
Foto: (c) Dmitry P, iNaturalist
Crna čiopa najčešći je predstavnik porodice čiopa u Hrvatskoj. Najveći dio života provedu u letu, pa kada su na selidbi i zimovalištima najčešće ni ne slijeću jer mogu spavati u zraku. U prirodi se najčešće gnijezde u šupljinama stijena na nepristupačnim liticama, a u gradovima gnijezda podižu u pukotinama i šupljinama zidova, pod krovovima i strehama. Takve šupljine na gradskim građevinama vrlo dobro imitiraju njihovo prirodno stanište i pružaju im zaštitu od grabežljivaca.
Čiope u urbanim sredinama naše zemlje danas uvelike ovise o dotrajaloj infrastrukturi koja im osigurava šupljine, odnosno prostore za gniježđenje. Obnova starih građevina i moderni način gradnje dovode do kontinuiranog opadanja brojnosti ovih ptica. Stoga je i kod nas došlo vrijeme da se kao i u brojnim drugim zemljama Europe krenu primjenjivati mjere očuvanja čime bi se negativan trend usporio.
Čiopama odgovara topla klima, pa iako su rasprostranjene po čitavoj Hrvatskoj, najviše ih se može pronaći u primorju. Dobro su znani stanovnici mnogih naših priobalnih i kontinentalnih gradova. Sve naše vrste čiopa gnijezde se kolonijalno, što znači da se više parova gnijezdi jedni pored drugih. One nisu teritorijalne i iz svoje blizine ne tjeraju pripadnike svoje vrste, a sama gnijezda mogu biti sasvim blizu jedna drugom, i do dvadesetak centimetara.
Čiope su malene ptice selice koje u Hrvatsku dolaze krajem kalendarske zime i početkom proljeća, s ciljem da podignu novu generaciju ptića. Zbog sličnog načina života donekle nalikuju lastavicama, no zapravo su u najbližem srodstvu s porodicom kolibrića, koje nalazimo isključivo u Južnoj i Sjevernoj Americi. Čiope grade svoja gnijezda od materijala koji prikupe u letu, bilo da ga uhvate u zraku ili podignu u niskom letu s tla. Čiope, naime, u normalnim okolnostima nikada ne slijeću na tlo jer imaju izrazito kratke noge na kojima ne mogu stajati. Zbog toga su im gnijezda plitka i tanka, učvršćena njihovom ljepljivom slinom. Najčešće nisu vidljiva izvana jer su smještena u šupljinama s uskim otvorima te su tako zaštićena od potencijalnih grabežljivaca. Budući da se hrane isključivo kukcima i drugim beskralješnjacima koji se zateknu u zraku, hladniji dio godine provode u središnjoj i južnoj Africi. Crne čiope u najvećem broju odlaze već u kolovozu.
Čiope koriste princip zamahivanja krilima koji je usavršen kod čigri (epicyclic ellipsograph mechanism). Idealan je za brz let naprijed s minimalnim utroškom energije. Čiope drže rekord za najdulji neprekinuti let. U zraku mogu jesti, piti, pariti se pa i spavati. No zbog podizanja svojih mladih, tijekom jednog dijela godine ipak moraju slijetati.
Morski vranac (Phalacrocorax aristotelis desmarestii)
Morski vranac jedna je od najelegantnijih morskih ptica, a u Hrvatskoj je poznat i pod nazivom gnjurac, kormoran ili morovan. Smatra se da se na području Hrvatske gnijezdi jedna od najvećih populacija na Mediteranu (približno 2 000 parova), što nas obvezuje na njihovu trajnu i učinkovitu zaštitu.
Morski vranac je vitka ptica crnog perja sa sjajnim, tamnozelenim odsjajem koje se presijava na suncu, a vitak vrat i kljun crn sa žutim rubovima prepoznatljivi su čak i kada ga se promatra izdaleka. Ako mu dođete dovoljno blizu, primijetit ćete smaragdno zelene oči s uskim žutim prstenom. Za razliku od odraslih, mlade ptice imaju gornji dio tijela smeđe boje, a donja strana tijela je bjelkaste boje.
Vrsan je ribolovac i isključivo se hrani ribom koju lovi roneći. Pod vodom može provesti i nekoliko minuta, a zabilježeni su zaroni i do dubine od 60 m. Nakon lova, najčešće je viđen na stijenama gdje odmara i raširenih krila suši perje. Zbog kratkih, čvrstih i crnih nogu, s plivaćim kožicama između prstiju koje mu omogućuju izvrsno kretanje pod vodom, gotovo poput peraja, na kopnu djeluje pomalo nespretno.
Za razliku od svog većeg rođaka, velikog vranca, morski vranac vezan je isključivo uz morsku obalu te traži sigurnost i osamu za podizanje svojih ptića. Najčešće gnijezdi u kolonijama koje se nalaze na malim otočićima i hridima, često nepristupačnim mjestima, što mu pruža izvrsnu zaštitu od predatora, ali i od znatiželjnih ljudi. Gnijezdi se po cijelom Jadranu, a najbrojniji je na njegovom sjevernom dijelu.
Sredozemna populacija morskog vranca ima vrlo razvučenu sezonu gniježđenja: prvi parovi započinju s gniježđenjem već tijekom zime, od prosinca do veljače, dok se neke ptice gnijezde tek u svibnju. Parovi su vjerni svojim gnijezdilištima, pa se često iz godine u godinu vraćaju na istu stijenu, istu pukotinu, ponekad čak i na isto gnijezdo. Gnijezdo od granja gradi na liticama, među škrapama ili na tlu u gustom grmlju. Tijekom sezone gniježđenja odrasle ptice razvijaju tanki perjaničasti čuperak na glavi, stilski ukras koji je nadahnuo njegovo englesko ime shag, što u izvornom značenju označava „čuperak“.
Iako je čest uz obalu, morski vranac osjetljiv je na promjene i na onečišćenje mora. U nekim područjima klimatske promjene i promjene u dostupnosti plijena utječu na njegov uspjeh u gniježđenju, pa se smatra pokazateljem zdravlja morskih ekosustava. Osim toga, ugroženost vranca posljedica je i stradavanja u ribarskim alatima i nedostatak hrane. Od ribarskih alata najopasnije su mreže stajaćice u koje se vranci zapletu i uguše te vrše i parangali. S druge strane, nedostatak hrane uzrokovan je prelovom morskih organizama, naročito ribe. Očuvanje morskog vranca ne znači samo očuvati ovu gracioznu morsku vrstu, već i zdravlje cijelog Jadrana.
Žličarka (Platalea leucorodia)
Žličarka je jedna od najupečatljivijih ptica europskih močvarnih staništa. Raširena je na područjima južne (rjeđe i zapadne) Europe, Azije i sjeverne Afrike, gdje nastanjuje močvare, ribnjake, područja slane vode i mirne tokove rijeka.
Ova visoka, snježnobijela i elegantna vrsta posjeduje kljun vrlo karakterističnog oblika žlice, po kojem je i dobila ime. Hrani se ribama, žabama, ličinkama kukaca i rakovima koje lovi polagano se šećući plićinama i skupljajući plijen u ritmičkim zamasima kljunom s lijeva na desno.
Tijekom razdoblja gniježđenja izgled odraslih žličarki postaje posebno impresivan. Njihovo takozvano “svadbeno ruho” uključuje žuto perje na gornjem dijelu prsa, te posebno duga pera na zatiljku koja tvore bijeli čuperak. Tijekom uspostavljanja parova, ptice se međusobno udvaraju podizanjem bijelog čuperka i kljuna prema gore kako bi se otkrila uočljiva gola žuta koža na grlu. Gnijezde se u kolonijama, često zajedno s drugim vrstama iz porodice čaplji, izrađujući velika gnijezda od grančica u tršćacima ili na niskim stablima uz vodene površine. Gnijezda u istom susjedstvu mogu biti vrlo zbijena, ponekad povezana mostovima od stabljika trske i grana koji nastaju međusobnim krađom materijala za gnijezdo. Parovi brane svoje gnijezdo i neposredno područje u kojem sudjeluju samo bliski susjedi. Grupe susjeda često surađuju kako bi otjerale strane odrasle jedinke; tako da susjedstvo može predstavljati svojevrstan grupni teritorij. Polaganje jaja obično je sinkronizirano unutar svakog susjedstva, kako bi se ptići izlegli u isto vrijeme i kako bi odrasle ptice o njima brinule u istom razdoblju. Društvene su tijekom čitave godine, pa se tako okupljaju se u jata tijekom selidbe i tijekom letova između gnijezda ili kolonije i hranilišta, no rijetko ih nalazimo u miješanim jatima s drugim dugonogim močvarnim pticama.
Žličarke su važan pokazatelj očuvanosti močvarnih ekosustava. Budući da ovise o čistim, plitkim vodama i bogatoj populaciji sitnih organizama, rast ili pad njihove brojnosti često govori o stanju čitavog staništa. U Hrvatskoj je velike kolonije žličarki moguće promatrati u Parku prirode Lonjsko polje (Krapje Đol) i na pojedinim ribnjacima u Slavoniji. Populacija žličarke u Hrvatskoj je veoma mala te je stoga ova neobična ptica strogo zaštićena zakonom.
