Ove godine slavimo 40. obljetnicu reintrodukcije euroazijskog risa (Lynx lynx) u Dinarske planine. Drugog ožujka 1973. godine tri ženke i tri mužjaka, uhvaćeni u slovačkim Karpatima ispušteni su u Kočevskom rogu u Sloveniji, te je nakon više od 70 godina izbivanja ris opet postao stanovnik naših šuma. Naime pri kraju 19. i početkom 20. stoljeća zbog pretjeranog izlova i gubitka staništa ris je nestao iz cijele zapadne i srednje Europe, a održao se jedino u planinskim i rijetko naseljenim područjima – Karpatima, Skandinaviji, Rusiji te na Balkanskom poluotoku. U Dinaridima je ris opstao samo u izoliranim područjima Albanije, Makedonije i Kosova, dok su posljednji primjerci autohtone populacije ulovljeni u Hrvatskoj 1903., Sloveniji i Srbiji 1908., Bosni i Hercegovini 1911., te Crnoj Gori 1913. godine.

Početkom 70-ih godina ris je reintroduciran u više zemalja zapadne Europe, a naseljavanjem šest životinja iz Slovačke u Sloveniju 1973. godine utemeljena je reintroducirana dinarska populacija euroazijskog risa. Reintrodukcija u Dinaride se smatra jednom od najuspješnijih reintrodukcija velikih zvijeri, budući se populacija proširila iz Slovenije na Hrvatsku, te na Bosnu i Hercegovinu.

Reintroducirana populacija je imala pozitivan trend u smislu porasta broja jedinki i u smislu prostornog širenja od reintrodukcije do ´80-tih godina prošlog stoljeća. Nakon toga je populacija stagnirala na svom vrhuncu, a posljednjih 15-ak godina je došlo do pada brojnosti populacije. Danas je nažalost populacija opet dovedena pred izumiranje. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi najviše 40 do 60 životinja i to na oko 10 000 km² šumovitog brdsko-planinskog područja, od hrvatsko – slovenske granice na sjeverozapadu do granice s Bosnom i Hercegovinom na jugoistoku. No potrebno je naglasiti da su istraživanja i praćenje populacije zbog nedostatka financija ograničeni te da je ovo procjena brojnosti iz 2005. godine.

Dinarsku populaciju risa primarno ugrožava smrtnost uzrokovana ljudskim djelovanjem (prvenstveno krivolov) i gubitak genske raznolikosti. Reintroducirana dinarska populacija razvila se iz šest naseljenih životinja, među kojima su već bila dva para srodnih životinja – majka i sin, te brat i sestra. Također populacija je izolirana i smatra se da nema protoka gena između Dinarida i najbližih susjednih populacija – Alpse te Balkanske. Dakle, potomci šest životinja se već 40 godina pare u srodstvu. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Biotehnološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani proveli su istraživanje genetike reintroducirane populacije risa, koje je pokazalo da naša populacija ima najniže vrijednosti parametara genske raznolikosti od svih do sada istraženih populacija risa, te da je efektivna veličina populacija tako niska da je opstanak populacije ugrožen.. Genska raznolikost predstavlja evolucijski potencijal vrste i važna je za sposobnost prilagodbe na promjene u okolišu, dok se kao posljedica parenja u srodstvu javljaju različite malformacije koje otežavaju razmnožavanje i preživljavanje, te skraćuju životni vijek. Zbog nemogućnosti prirodnog povezivanja sa susjednim populacijama i prirodne migracije jedinki, reintrodukcija novih jedinki predlaže kao jedino moguće rješenje za obnovu genske raznolikosti i osiguranje opstanka risa u Dinaridima.

BIOLOGIJA RISA

Euroazijski ris je zvijer (Carnivora) iz porodice mačaka (Felidae), te najveći je od četiri vrste risova. Masa odraslih jedinki kreće se u rasponu od 15 do 30 kg. Tijelo je pokriveno gustim krznom specifične točkaste pigmentacije, a na vrhu šiljastih ušiju raste pramen (čuperak) crnih dlaka dugačkih do 4 cm.

Risovi, s izuzetkom ženki s jednogodišnjim mladuncima, žive samostalno unutar određenog prostora (teritorijalna su vrsta) a u kontakt s drugim jedinkama svoje vrste dolaze jedino u vrijeme parenja, koje traje od veljače do travnja. Ženka okoti od 1 do 4 (u prosjeku 2) slijepa mladunca, koji se odvoje od majke nakon 10 mjeseci te pronalaze vlastiti životni prostor. Podaci iz literature pokazuju da mogu preživjeti do 18 godina, no u prirodi nažalost uglavnom stradaju u prvim godinama života. Iznimno je visoka smrtnost mladunčadi do 1. godine života – oko 50%.

Glavni su im plijen srne, no love i jelene, divokoze, muflone ali i puhove. Ris lovi sam, a važan element uspješnog lova je iznenađenje te plijen napada iz zasjede. Za uspješan lov ris se mora plijenu približiti na nekoliko metara jer plijen ne naganja, te ako napad ne uspije u 20 – 50 metara, odustane. Ukoliko ulovi krupniju životinju, ne može ju pojesti odjednom već ostatke sakrije lišćem i zemljom te se njima hrani više dana. No, često mu životinje, poput medvjeda, lisice ili vrane, pojedu plijen pa mora ponovno u lov. Čovjeka nikada ne napada i zapravo ga je vrlo teško susresti u prirodi. Ponekad napada domaće životinje, no u Hrvatskoj su ti napadi rijetkost, posljednjih desetak godina bilježi se eventualno jedan slučaj godišnje.

dr. sc. Magda Sindičić
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu