Između mora i planine, u sjevernoj Dalmaciji, proteže se kraj kroz koji mnogi prolaze, a rijetki ga dobro poznaju. Ravni kotari su s blagim brežuljcima, plodnim dolinama i kamenim suhozidima jedan od najzanimljivijih i ekološki najvrijednijih krajolika u Hrvatskoj.
Ravni kotari priobalno su nizinsko područje smješteno u sjevernoj Dalmaciji, u podnožju Velebita, između zaleđa Zadra na zapadu i zaleđa Skradina na istoku. Unatoč imenu, ovaj kraj nije posve ravan. Reljef je blago brežuljkast, obilježen izmjenom uzvisina i udolina koje se protežu u dinarskom smjeru, s visinskim razlikama od svega 100 do 150 metara.
Ključ posebnosti leži u geologiji. Ondje gdje prevladava fliš, laporovito i pješčenjačko tlo, zemlja je plodna, bogata vodom i pogodna za intenzivniju poljoprivredu. Ondje gdje izbija vapnenac, teren je krševit i siromašan tlom, ali pogodan za ispašu i razvoj specifičnih biljnih i životinjskih zajednica. Upravo ta izmjena flišnih udolina i vapnenačkih uzvisina stvara krajolik koji stručnjaci opisuju kao mozaičan: njive, voćnjaci, maslinici i vinogradi se smjenjuju s livadama, pašnjaci sa šumarcima, živice s kanalima i vodotocima. Takav krajolik nije samo vizualno zanimljiv, on je izuzetno vrijedan za bioraznolikost.
Ravni kotari su dio europske ekološke mreže Natura 2000 i to kao područje važno za očuvanje ptica (POP) i kao područje važno za očuvanje vrsta i stanišnih tipova (POVS). Na ovom prostoru utvrđeno je 18 ciljnih vrsta ptica te nekoliko ciljnih vrsta gmazova, vodenih beskralješnjaka i leptira. Osim toga, na tom području nalazi se i Vransko jezero, najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, zaštićeno kao park prirode kojim upravlja Javna ustanova Park prirode Vransko jezero.
Područje s tradicijom
Ravni kotari oduvijek su bili jedno od najplodnijih područja. Danas gotovo 60 posto površine otpada na poljoprivredne površine, a oko 25 posto na travnjake i prijelazna šumska područja. Šuma ima svega oko 6 posto, što govori koliko je ovaj prostor oblikovan stoljećima ljudskog gospodarenja.
Posebnost ovog kraja je što se i danas velik dio poljoprivrede odvija na malim, privatnim parcelama, na tradicionalan i uglavnom ekstenzivan način. Uzgajaju se domaći luk, češnjak, mahunarke poput boba, slanutka i graha, raštika, blitva, dinje i lubenice. Od voćarstva se ističu trešnje, višnje, smokve, breskve i badem s brojnim lokalnim sortama. Masline su se proširile osobito u južnim dijelovima, a vinogradarstvo bilježi rast.
Za Ravne kotare najprepoznatljivija je ipak višnja maraska. Dok je drugdje u Dalmaciji gotovo iščezla, ovdje se i dalje podižu novi nasadi. Na području se tradicionalno koristi i ljekovito i aromatično bilje koje većinom raste divlje: kadulja, ružmarin, lavanda, smilje, mravinac i lovor, a organizirani uzgoj tek se razvija. S druge strane, u stočarstvu koje je vrlo značajno za ovo područje, prednjače ovce, zatim koze i goveda. Stočarstvo nije samo gospodarska aktivnost, ono izravno utječe na izgled i ekološku vrijednost krajolika jer ispašom održava travnjake otvorenima i sprječava njihovo zarastanje.
Dom za brojne vrste
Mozaičan krajolik Ravnih kotara ključan je za opstanak brojnih rijetkih i ugroženih vrsta. Travnjaci su jedan od najvažnijih tipova staništa, a njihova vrijednost često prolazi nezamijećeno. Možemo ih podijeliti u dvije osnovne skupine: vlažne i suhe travnjake, koji se razlikuju i po izgledu i po vrstama koje ih nastanjuju.
Vlažni travnjaci nekad su bili puno zastupljeniji na ovom području. Veći dijelovi Ravnih kotara su u prošlosti bili periodički poplavljeni, no izgradnjom kanala i tunela za odvodnju taj je utjecaj vode značajno smanjen kako bi se oslobodio prostor za poljoprivredu. Upravo Bokanjačko blato, koje je bilo jezero promjenjive razine u depresiji, isušeno je 1962. iskopavanjem 2,8 km tunela koji odvodi vodu prema Ninu. Danas su vlažni mediteranski travnjaci, građeni od visokih trava i karakterističnog biljnog pokrova, rijetki u čitavoj Hrvatskoj, a na Ravnim kotarima su prisutni u većini polja koja se koriste kao košanice, ponajviše na potezu od Kozjaka do Stankovaca, gdje se najveće i najljepše košanice nalaze na Miranjskom i Ceranjskom polju, gdje su zabilježene i bogate populacije endemične i rijetke vrste vezana za vlažne travnjake, livadnog procjepka (Chouardia litardierei). Vlažni travnjaci na ovom području specifični su i po svojem florističkom sastavu gdje im glavno obilježje daje perzijska djetelina (Trifolium resupinatum), koja u proljeće travnjake boja u prekrasnu ružičastu boju. Eje livadarke se gnijezde u poljima, idealno područje su vlažni travnajci sa velikim busenastim travama a plijen traže po svim tipovima travnjaka.
Daleko zastupljeniji su suhi travnjaci, posebno oni na kamenitijim, krševitim površinama. Danas su takvi travnjaci uglavnom zarasli zbog smanjenje poljoprivrede i ispaše. Iako su na prvi pogled siromašni, iznimno su vrijedna staništa za ptice. Jarebica kamenjarka i primorska trepteljka gnijezde se upravo na ovakvim otvorenim, stjenovitim površinama s oskudnim grmljem. Obje vrste trebaju prostor koji nije previše obrastao drvećem i grmljem, gdje se mogu slobodno kretati, hraniti i graditi gnijezda na tlu.
Otvoreni travnjaci i mozaična područja s poljoprivrednim površinama pogodni su za dvije vrste eja, eju livadarku i eju strnjaricu koja tu obitava preko zime. Obje se hrane i gnijezde na tlu, traže otvorene površine s niskom vegetacijom i izbjegavaju gusta drveća i grmlja.
Na takvim travnjacima lovi i zmijar, grabljivica koja se gnijezdi u niskom drveću, a za hranu ovisi o gmazovima koje pronalazi na otvorenom terenu. Prisutnost zmijara u nekom krajoliku dobar je pokazatelj da je ekosustav još uvijek u dobrom stanju, jer ova ptica treba i drveće i otvorene površine te živ i raznovrstan okoliš koji joj sve to pruža.
Zlatovrana je svakako najpoznatija ptica ovog područja. Radi se o vrsti upečatljive tirkizno plave boje koja za gniježđenje treba duplje u starim stablima, a za hranjenje otvorene travnjake i mozaična poljoprivredna staništa. Njeno najvažnije gnijezdilište u čitavoj Hrvatskoj su Ravni kotari, a tome su pridonijeli stari drvoredi topola koji su se nekad sadili uz puteve i kanale. Ipak, danas se većina zlatovrana u Ravnim kotarima gnijezdi u posebno za njih postavljenim kućicama za ptice.
Na otvorenim travnjacima i livadama redovito se zadržava i bjelonokta vjetruša, jedna od najugroženijih ptica u Europi. Dugo se smatralo da je u Hrvatskoj izumrla, dok nije pronađena preostala gnjezdeća kolonija na sjeveru Jadrana. Ravni kotari, a posebno područje Bokanjačkog blata, prepoznati su kao važno hranilište za ovu vrstu. Bjelonokta vjetruša hrani se uglavnom na livadama košanicama.
Uz ptice, krški travnjaci u mozaiku sa šikarama, živicama i suhozidima dom su i za nekoliko vrsta gmazova. Kopnena kornjača relativno je česta na ovom području, dok su četveroprugi kravosas, najveća europska zmija, i crvenkrpica, jedna od ljepših europskih zmija, prisutni ali rijetki i teški za uočiti. Ipak, travnjaci na Ravnim kotarima nisu nastali sami od sebe. Ljudi od pamtivijeka održavaju površine ovih travnjaka te su svojim nekadašnjim načinom života kroz povijest znatno utjecali na njihov florni sastav. Upravo je zbog tog dugotrajnog čovjekova djelovanja današnji biljni sastav tih travnjaka iznimno raznolik.
Bioraznolikost Ravnih kotara najviše ovisi o načinu na koji se ovdje gospodari zemljom. Ekstenzivna poljoprivreda, koja uključuje ispašu, košnju livada i uzgoj raznovrsnih kultura na sitnim parcelama, održava onaj mozaik staništa koji je neophodan za brojne vrste. Napuštanje poljoprivrede, intenziviranje proizvodnje ili krčenje živica i drvoreda direktno smanjuju kvalitetu staništa. Istovremeno, tradicija uzgoja autohtone hrane, od maraske do starih sorti mahunarki, dio je kulturne i prirodne baštine ovog kraja koji vrijedi čuvati jednako koliko i same vrste. Plodna zemlja, bogata tradicija te rijetke životinje i biljke zajedno čine Ravne kotare mjestom koje zaslužuje puno više pažnje nego što je danas dobiva. Izvrstan su primjer kako čovjek i priroda ne moraju biti u sukobu.
Sljedeći put kad budete prolazili cestom između Zadra i Skradina, usporite malo. Uživajte u pogledu na mozaik njiva i pašnjaka, staru topolu uz put te zlatovranu ili vjetrušu kako kruže iznad polja. Iako ta slika nije posve idilična, jer na pojedinim mjestima intenzivna poljoprivreda i brojna divlja odlagališta otpada ostavljaju vidljiv trag, upravo to pokazuje koliko još prostora postoji za napredak i odgovornije upravljanje ovim vrijednim krajolikom. Unatoč izazovima, riječ je o prostoru koji je sačuvao iznimnu prirodnu i krajobraznu vrijednost, a uz malo više pažnje i brige može ostati jednako poseban i za generacije koje dolaze.
Za one koji žele znati više:
Tragovi ljudskog života na ovom prostoru iznimno su stari. Najstariji arheološki nalazi potječu iz Smilčića kod Benkovca i datiraju još iz petog tisućljeća prije Krista. Liburnska prisutnost vidljiva je u ostacima nekropola u okolici Nadina, Karina, Bribira i Podgrađa, a nakon njih dolaze i Rimljani čiji su tragovi rasuti po čitavom području. Prve kršćanske crkve niču u petom i šestom stoljeću, a u Crkvinama pod Šopotom pronađen je kameni ulomak s imenom hrvatskog kneza Branimira iz 879. godine, jedan od najstarijih pisanih spomenika hrvatske kulture. U Vrani je u srednjem vijeku bilo sjedište templara, a u tamošnjoj su se utvrdi čuvale i insignije hrvatskih vladara.
Posebno mjesto u priči o ovom kraju zauzima višnja maraska, mala endemska aromatična sorta višnje od koje se liker proizvodi još od 16. stoljeća. Njegova slava brzo je prešla granice: osvajao je europske dvorove, a pio se i na Titanicu. Maraska je i danas živi simbol Ravnih kotara i jedan od najprepoznatljivijih proizvoda ovog kraja.
