U eri pandemije Covid-19, sve nam je više na umu sloboda kretanja i posebno smo osjetljivi kada se ljudima ograničava pravo na kretanje. No, kakve veze pravo na kretanje ima s očuvanjem biološke raznolikosti?

Većini je poznata uzrečica kako životinje ne poznaju granice, no to nije u potpunosti točno. Njihove su granice prirodne i nastajale su tisućama godina. To su prirodne barijere koje one ne mogu prijeći, kao što su planinski masivi, velike rijeke, pustinje ili pak mora. Te granice vrlo su važne jer imaju svoju ulogu u nastanku novih vrsta i u evoluciji, dio su njihove prirode.

I nisu svima jednake, biljkama je granica zona u kojoj se njihovo sjeme može raširiti. S druge strane, mnogim pticama nisu granice ni planinski masivi, ni rijeke, niti mora. Zato ih tako često povezujemo sa slobodom.

Ekološka povezanost

Nekada, dok se civilizacija nije razvila, postojao je kontinuirani niz staništa koja su se nastavljala jedna na drugo, doline rijeka prelazile su močvare, močvare su prelazile u šume s pokojim travnjakom.

Način na koji su staništa i područja povezana nazivamo ekološkom povezanošću. Ta povezanost omogućuje kretanje organizma, migracije, protok gena i bez nje nema očuvanja biološke raznolikosti.

Tu povezanost prekidaju ljudske tvorevine. Naselja, prometnice i velike nepregledne poljoprivredne površine postale su nove nametnute granice koje im oduzimaju slobodu kretanja.

Populacija propada bez razmjene gena, pa zatim i cijela vrsta

Kako bi poboljšao svoju slobodu kretanja, Čovjek je izgradio prometnice koje povezuju naselja. Posjekao je velike dijelove šume, isušio močvare, obradio velike poljoprivredne površine.

Ostali su samo fragmenti staništa s ograničenim resursima. Organizmi koji ih naseljavaju prisiljeni su biti zarobljeni unutar njih ili krenuti u potragu za drugim mjestom. Zbog toga često stradavaju. Otežana je razmjena gena pa populacije postaju slabije i podložne bolestima. Parenjem u srodstvu njihovi se potomci rađaju s manama i nisu sposobni preživjeti u divljini. Na kraju dolazi do izumiranja populacije, a zatim i vrste. I Zemlja ostaje bez još jednog u nizu predivnih i fascinantnih bića. Cijeli taj proces vremenom vodi do gubitka bioraznolikosti. A to je ono čemu bi svi trebali težiti da spriječimo.

Sve se više shvaća važnost ekološke povezanosti. Shvaća se i da nije dovoljno samo zaštititi neko vrijedno područje, potrebno je osigurati da ono bude povezano s drugim područjima, baš kako bi se organizmima osigurala sloboda kretanja i dugoročna zaštita i očuvanje biološke raznolikosti. Čak je i Europska unija prepoznala koliko veliku važnost ima ekološka povezanost u zaštiti prirode te planira u sljedećim godinama posebnu pažnju posvetiti upravo poboljšanju ekološke povezanosti.

Projekt DinAlpConnect

Udruga Biom se ovoj problematici posvetila sudjelovanjem u projektu DinAlpConnect, zajedno s još 10 partnera iz sedam zemalja. Radimo na utvrđivanju i poboljšanju ekološke povezanosti na području Dinarida i na povezivanju Dinarida i Alpa. Uz pomoć GIS analize utvrditi će se koja su područja na čitavom projektnom području dobro povezana, a koja nisu, te će se za njih izraditi prijedlozi kako poboljšati njihovu povezanosti. Svi ti prijedlozi biti će sažeti u Strategiji za poboljšanje ekološke povezanosti na Dinaridima i povezivanje s Alpama. Područje na kojem će BIOM raditi je područje Parka prirode Učka i Ćićarija, gdje ćemo raditi na poboljšanju ekološke povezanosti suhih krških travnjaka. Zajedno s dionicima definirat ćemo mjere koje će utjecati na poboljšanje ekološke povezanosti navedenog područja, a dio mjera ćemo i provesti već za vrijeme projekta.

Za rješavanje problematike ekološke povezanosti potrebna je suradnja brojnih sektora. Jedan od ciljeva projekta DinAlpConnect upravo je okupiti predstavnike svih važnih sektora i postaviti temelje za bolju ekološku povezanost.