Iako je rad na očuvanju na manjim otocima oko Lastova i dalje od ključne važnosti kako bi se osiguralo sigurno gniježđenje cjevonosnica u Hrvatskoj, dugoročni cilj njihovog očuvanja trebao bi uključivati i trajno uklanjanje invazivnih štakora s udaljenih, nenaseljenih otoka koji imaju velika, za njih pogodna staništa. Stoga je jedan od ključnih rezultata projekta LIFE TETIDE studija izvedivosti trajnog uklanjanja štakora iz kolonija gregule (Puffinus yelkouan) i kaukala (Calonectris diomedea) na hrvatskim pučinskim otocima, odnosno na otocima Glavat, Palagruža, Brusnik, Svetac, Biševo, Vis, Jabuka i Kamik. Crni štakori (Rattus rattus) na ove su otoke uneseni davno te ugrožavaju populacije cjevonosnica jer se hrane njihovim jajima i ptićima. Uklanjanje štakora s ovih područja omogućilo bi oporavak otočnih ekosustava gdje bi se ponovno mogli ostvariti sigurni uvjeti za gniježđenje morskih ptica. Slični se projekti provode diljem Sredozemlja, čak i na obližnjem otočju Tremiti – s druge strane Jadrana, u Italiji.
Kako bi se utvrdilo može li se takav zahvat provesti i na većim otocima hrvatskog Jadrana, potrebno je napraviti procjenu izvedivosti. Njome se na temelju sedam različitih kriterija nastoji utvrditi postoje li ozbiljne prepreke zbog kojih bi uklanjanje štakora bilo nemoguće. Pritom se provjerava je li zahvat tehnički izvediv, je li društveno i okolišno prihvatljiv, postoji li odgovarajući zakonodavni okvir, jesu li dostupni kapaciteti i financijska sredstva te je li projekt održiv – odnosno hoće li se postići trajni rezultat. Prije rada na projektu LIFE TETIDE, 2020. godine proveli smo sličnu procjenu izvedivosti na otoku Sušcu u sklopu projekta LIFE Artina, što je dovelo do nastavka naših sadašnjih aktivnosti očuvanja cjevonosnica.
Terenski posjet u sklopu studije izvedivosti uglavnom je usmjeren na procjenu tehničke izvedivosti takvog zahvata. Budući da se uklanjanje štakora s velikih otoka može provesti ili s kopna (uz pomoć mreže postaja s mamcima) ili primjenom zračnog izlaganja mamaca, pozvali smo dvoje stručnjaka iz tih područja da nam se pridruže na otocima – Karen Varnham iz Kraljevskog društva za zaštitu ptica (Royal Society for the Protection of Birds) u Velikoj Britaniji i Paola Sposima iz talijanske organizacije NEMO (Nature and Environment Management Operators), partnera na projektu LIFE TETIDE.
Osim njih, pridružila su nam se i dva djelatnika organizacije BirdLife Malta, Martin Austad i Ricardo Fernandes, također partneri na projektu LIFE TETIDE. Oni imaju bogato iskustvo u uklanjanju štakora sa strmih litica te nam mogu pomoći u procjeni predstavljaju li područja s liticama na hrvatskim pučinskim otocima prepreku za bilo koji od ova dva pristupa.
Na terenski rad smo trebali krenuti u svibnju ove godine, no nažalost, loši vremenski uvjeti poremetili su naše planove… Odlučili smo pokušati ponovno nakon vrhunca turističke sezone, u rujnu, i ovoga smo puta imali više sreće (iako ni tada nije sve išlo potpuno po planu…).
8.9. 2026. – U Vis smo stigli u kasnim poslijepodnevnim satima u ponedjeljak, 7. rujna. Sljedećeg jutra sastali smo se s Javnom ustanovom More i krš, također partnerom na projektu, na komiškoj rivi, gdje smo popili kavu, a potom krenuli prema Palagruži. Otok se često povezuje s mitom o Diomedu, grčkom ratnom junaku čije se ime odražava i u znanstvenom nazivu kaukala (Calonectris diomedea). Na putu prema Palagruži vidjeli smo nekoliko jedinki u njihovu karakterističnom, elegantnom letu tik iznad površine mora. Po dolasku smo najprije oplovili glavni otok kako bismo bolje promotrili litice, kao i skupinu manjih otoka i hridi koje ga okružuju. Nakon toga proveli smo nekoliko ugodnih sati hodajući po glavnom otoku kroz suhu makiju u kojoj uglavnom prevladava drvenasta mlječika (Euphorbia dendroides), dok nas je s visine nadlijetalo nekoliko parova Eleonorinog sokola (Falco eleonorae) koji ondje obitavaju. Provjerili smo i nekoliko pogodnih duplji za gniježđenje cjevonosnica kako bismo utvrdili jesu li zauzete, no nažalost, sve su bile prazne. Osim brojnih znakova prisutnosti štakora, uključujući i nekoliko uginulih jedinki, primijetili smo i nekoliko površina obraslih invazivnom ledenicom (Carpobrotus edulis). Vrijeme je bilo toplo i uglavnom bez vjetra, što je omogućilo uspješnu seobu ptica iznad otoka. Tijekom nekoliko sati koliko smo proveli ondje, zabilježili smo gotovo 100 škanjaca osaša (Pernis apivorus), nekoliko desetaka eja močvarica (Circus aeruginosus), nekoliko kobaca (Accipiter nisus) te čak dvije crne rode (Ciconia nigra). Nakon zaustavljanja kod svjetionika i kratkog kupanja oko broda, vratili smo se na Vis. Na povratku smo prošli pokraj otoka Biševa, koji se, unatoč prekrasnim liticama, čini da nema kolonije cjevonosnica, barem ne više. Pokupili smo jedan od akustičnih snimača koji su postavljeni na nekoliko otoka Viškog arhipelaga kako bi pomogli u otkrivanju i, po mogućnosti, procjeni populacija gregule i kaukala na tom području.
9.9.2026. – Sljedećeg dana ustali smo ranije nego što smo namjeravali jer je prognoza pokazivala da će jugo tijekom dana početi jačati. U komižanskoj luci sastali smo se s lokalnim skiperom Milanom Malešem, koji nas je trebao odvesti na Svetac, u 5 sati ujutro. Po dolasku na otok imali smo oko sat i pol za obilazak i stjecanje barem osnovnog dojma o otoku, koji je znatno veći od Palagruže, ali i puno gušće i više obrastao vegetacijom koja uključuje i velik broj alepskih borova (Pinus halepensis).
Na otoku ima dojmljivih kuća i vinograda, pa nas je tijekom boravka srdačno dočekao jedan od rezidenata koji dio godine boravi na otoku. U međuvremenu su valovi počeli polako rasti pa smo se morali vratiti na brod jer se jedini mol nalazi na južnoj strani otoka. Potom smo oplovili otok kako bismo fotografirali impresivne litice, za koje se vjeruje da noću pružaju stanište najvećoj hrvatskoj koloniji kaukala. Tijekom dana, međutim, litice su uglavnom područje u kojem obitava Eleonorin sokol. Na kraju je došlo vrijeme za polazak. Kako su vjetar i valovi sve više jačali, preko otoka Brusnika vratili smo se prema Komiži, probijajući se kroz sve nemirnije more.
Nažalost, vremenski uvjeti nisu nam dopustili da posjetimo otok Jabuku, no otok smo mogli vidjeti izdaleka sa Sveca i s najvišeg vrha otoka Visa, Huma.
10.9.2026 – Budući da nam vremenski uvjeti u četvrtak nisu dopuštali posjet nijednom od otoka, posjetili smo posjetiteljski centar Geoparka u Komiži, gdje smo imali kratko razgledavanje i napokon vidjeli najbolje fotografske prikaze Jabuke do sada… čak smo mogli držati i kamen prikupljen na samom otoku! Centar je također ljubazno postavio informativni pano o našem projektu i izložio nekoliko naših letaka. Kasnije ove godine vratit ćemo se u Geopark kako bismo održali radionicu s vlasnicima brodica i ribarima o otočnoj biosigurnosti – odnosno o tome kako osigurati da se na otoke, nakon što se s njih uklone štakori, ne unesu novi.
Sljedećeg dana došlo je vrijeme za oproštaj dok se tim razilazio kako bi se svatko vratio u svoju zemlju. Iako nam vremenski uvjeti nisu u potpunosti omogućili da u ovom istraživanju provedemo onoliko vremena koliko bismo željeli, uspjeli smo steći dobar opći dojam. Sada ćemo se posvetiti bilježenju svojih opažanja i izradi završnog izvješća o ovom studijskom posjetu.
