Nekoliko dana u svibnju proveli smo na studijskom putovanju kroz sjevernu Italiju i Sloveniju s ciljem da usporedimo kako se upravlja sličnim vlažnim staništima i što iz tih praksi možemo naučiti za vlastite projekte, poput Restoring wetlands projekta koji trenutno provodimo na Vranskom jezeru. Svako od posjećenih podrulja pokazalo nam je drugačiji pristup istom izazovu; kako uskladiti očuvanje prirode, upravljanje staništima i prisutnost ljudi.
Isolla della Cona
Već u jutarnjim satima prvog dana posjetili smo najpoznatiji dio ušća rijeke Soče u Tršćanskom zaljevu, rezervat Isola della Cona u koji dolaze brojni ljubitelji prirode. Tipično za mediteransku močvaru na ušću rijeke, miješanje utjecaja slatke i slane vode, valova i riječnog nanosa, stvara izraziti mozaik različitih staništa u skladu s vodnim režimom i salinitetom. Rezervatom upravljaju općine na čijem se području nalazi zaštićeno područje, pri čemu općina Staranzano ima vodeću ulogu u koordinaciji upravljanja. Njihov je zadatak očuvati staništa i bioraznolikost te istovremeno osigurati kvalitetno iskustvo za posjetitelje kroz održavanje staza, posjetiteljske infrastrukture i edukativnih sadržaja. U upravljanje je uključena i Stazione Biologica Isola della Cona (SBIC), koja pruža stručnu i znanstvenu podršku pa tako biolozi redovito prate stanje flore, faune i vegetacije, prikupljaju i analiziraju podatke te na temelju njih planiraju mjere očuvanja prirode. Za svakodnevno upravljanje rezervatom i usklađivanje posjećivanja sa zaštitom prirode zadužena je zadruga Società Cooperativa Rogos.
Već na prvi pogled, jasno je da se ovim prostorom aktivno upravlja čime svjedoče i razni projekti upravljanja staništima i vrstama posljednjih desetljeća. Prostor je osmišljen tako da nasipi, živice i dobro raspoređene promatračnice omogućuju posjetiteljima da iz neposredne blizine i bez uznemiravanja promatraju razne vrste ptica, gmazova i vodozemaca. Travnjaci se održavaju uz pomoć slobodne ispaše Camargue konja, koji su kao pasmina i nastali u području mediteranske močvare Camarque u Francuskoj. Ovi konji žive slobodno cijelu godinu unutar širokog mozaičnog područja Isola della Cone birajući mjesta za najbolju ispašu, zaklon od sunca ili nevremena i slično. Već neko vijeme konji su jedine životinje koje na taj način održavaju travnjake jer, kako su nam domaćini pojasnili, od krava se odustalo zbog povremeno agresivnog ponašanja, naročito bikova. Ipak, potpuno održavanje staništa uz pomoć konja nije moguće jer su konji, kao i svi ostali biljojedi, ipak izbirljivi i neke vrste biljaka je potrebno mehanički uklanjati, naročito invazivne vrste kao što je čivitnjača. Osim invazivnih biljnih vrsta, značajan negativni utjecaj imaju i crvenouhe kornjače i nutrije i za njih se trenutno provode projekti kontrole. Zbog relativno malog područja rezervata i okruženosti intenzivno kultiviranim područjem, javlaju se i brojni drugi izazovi. Primjerice, sive guske koje se gnijezde u rezervatu često uzrokuju štete na okolnim poljoprivrednim površinama. S druge strane, predatori poput vrana, jazavaca, lisica i čagljeva hrane se izvan rezervata, ali u njemu pronalaze zaklon. Time povećavaju pritisak na ptice koje se gnijezde na tlu jer im često stradavaju gnijezda.
Budući da rezervat privlači brojne fotografe prirode, dio infrastrukture prilagođen je upravo njima. Tako je uz jednu promatračnicu izgrađen nasip s odronom koji pčelarice koriste za kopanje gnijezda, omogućujući posjetiteljima izvrsne prilike za promatranje i fotografiranje. Posebno lijep prizor kojem smo svjedočili bili su plamenci (Phoenicopterus roseus), koji se redovito zadržavaju u rezervatu jer im pruža idealna staništa za hranjenje.
Zanimljiv je i način na koji je organizirano kretanje posjetitelja kroz prostor. Staze koje vode dalje od infocentra namjerno su manje uređene, često blatne i s više prirodnih prepreka. Time se posjetitelje prirodno usmjerava i smanjuje broj onih koji zalaze u osjetljivije dijelove rezervata. U praksi to znači da u te dijelove uglavnom dolaze posjetitelji s većim interesom za prirodu, za koje se pretpostavlja da će i manje ometati životinje.
Cerkniško jezero
Sljedeća stanica bio je Notranjski park Cerkniško jezero u općini Cerknica, koji obuhvaća oko 222 km² iznimno raznolikog i dobro očuvanog prirodnog prostora. Područje čine krški fenomeni, vlažna staništa te šumski i travnjački ekosustavi, u krajoliku koji već stoljećima odražava suživot čovjeka i prirode. Park je osnovan 2002. godine s ciljem zaštite, očuvanja i istraživanja prirodnih i kulturnih vrijednosti ovog jedinstvenog prostora. Njegova najvažnija značajka je najveće preostalo povremeno jezero u Europi. Za usporedbu, slična povremena jezera nekoć su postojala i u Hrvatskoj, u krškim poljima, no većina je nestala zbog prenamjene prostora za poljoprivredu ili proizvodnju električne energije. Područje parka važno je stanište za sve tri velike zvijeri, a posebno je značajno i za ptice vlažnih staništa te vrste tršćaka i šaševa, poput bukavca (Botaurus stellaris) i kosca (Crex crex), kojih je ovdje zabilježeno oko 14 vrsta.
Na području parka trenutno se provodi projekt LIFE Tršća, u sklopu kojeg se obnavljaju različiti tipovi vlažnih staništa koja nastaju ili nestaju ovisno o intenzitetu poljoprivredne proizvodnje a cilj je poboljšati status očuvanosti Cerkniškog jezera. Aktivnosti uključuju prilagodbu agroekoloških mjera, obnovu i očuvanje močvarnih staništa, uklanjanje mrtve vegetacije te obnovu staništa za vrste poput patke njorke i riđogrlog gnjurca. Poseban naglasak stavljen je na smanjenje uznemiravanja u razdobljima gniježđenja i zimovanja, uz rad na infrastrukturi, istraživanjima te edukaciji i informiranju javnosti, posebno djece i mladih. Važno je istaknuti da je dio privatnih parcela otkupljen te su sada pod izravnim upravljanjem parka, što omogućuje dugoročno planiranje, ali i zahtijeva stalno usklađivanje prirodnih i poljoprivrednih interesa. Jedan od najvećih izazova pritom je usklađivanje režima košnje. Naime, iako neredovita košnja ima pozitivan učinak na bioraznolikost, ona je često u sukobu s pravilima sustava poticaja u poljoprivredi.
Tijekom obilaska parka na zgradi Notranjskog regionalnog parka primijetili smo da su adaptacijom stare građevine osigurana umjetna mjesta za gniježđenje čiopa. To je dobar primjer prakse koju bismo rado vidjeli i u Hrvatskoj.
Škocjanski zatok
Naše posljednje odredište bio je prirodni rezervat Škocjanski zatok, koji od 1998. godine štiti 122 hektra vrijednih močvarnih staništa u blizini Kopra. Cijelim područjem upravlja Društvo za promatranje i proučavanje ptica u Sloveniji (DOPPS), organizacija BirdLife partnera za Sloveniju, kroz dugoročnu koncesiju koja omogućuje dosljedno i učinkovito provođenje mjera. Ovdje su vlažne livade i lagune rezultat aktivnog upravljanja vodnim režimom, košnje i ispaše. U početku su se koristila istarska goveda, no s vremenom su Camargue konji preuzeli glavnu ulogu u održavanju vegetacije. I ovdje se pokazalo da kombinacija slobodne ispaše i ciljane intervencije daje najbolje rezultate.
Područje je iznimno važno za ptice. u protekla dva desetljeća zabilježeno je 266 različitih vrsta ptica, od kojih se 50 vrsta i gnijezdi, a točan broj varira ovisno o godini. Bočata laguna bitno je stanište za gniježđenje vrsta crvenokljune čigre (Sterna hirundo) i male čigre (Sternula albifrons) koje formiraju mješovite kolonije na muljevitim otocima. Na područje rezervata nedavno se vratila, nakon 10 godina izostanka, vrsta morski kulik (Charadrius alexandrinus), a 2019. godine pojavila se još jedna rijetka vrsta, modronoga sabljarka (Recurvirostra avosetta). Slatkovodna močvara služi kao gnjezdilište mnogim pticama koje su inače rijetke u Sloveniji kao čapljica voljak (Ixobrychus minutus), siva guska (Anser anser), kokošica (Rallus aquaticus), šivalica (Cisticola juncidis) i čaplja danguba (Ardea purpurea). Na području rezervata također je nađen i uskoušćani zvrčić (Vertigo angustior), mali kopneni puž koji se nalazi na IUCN crvenoj listi kao ovisan o očuvanju.
U Škocjanskom zatoku važan dio upravljanja predstavlja kontrola invazivnih vrsta, među kojima su najznačajnije crvenouha kornjača i nutrija, koje je moguće trajno ukloniti s područja. Također, značajan izazov predstavljaju alohtone vrste slatkovodnih riba, koje je vrlo teško ili nemoguće trajno iskorijeniti zbog kontinuirane migracije iz uzvodnih područja.
Ono što smo vidjeli u Italiji i Sloveniji vrlo dobro nam je pokazalo da ne postoji jedinstveno rješenje za upravljanje vlažnim staništima. Svako područje je razvilo vlastiti model, od dobro planirane posjetiteljske infrastrukture u Isola della Cona, preko dinamičnih prirodnih procesa u Cerkniškom jezeru, pa do stabilnog koncesijskog upravljanja u Škocjanskom zatoku. Ono što smo i sami već znali, ali svakako je dobro i stalno se podsjećati je kako uspješno upravljanje proizlazi iz stalnog, pažljivog i informiranog pristupa koji nastoji uskladiti potrebe prisutnih vrsta, različitih ekosustava i ljudi.
