Kada pogledam danas iza sebe, mogu reći da sam jako ponosna na Biom jer je Udruga do danas ostvarila veliku većinu stvari s našeg popisa želja i postala jednom od vodećih i nezaobilaznih organizacija civilnog društva za očuvanje prirode u Hrvatskoj. A dobro znam da smo, kad smo slagali taj popis, doslovno nabacali sve što je kome palo na pamet misleći kako pola toga nije baš realno
Martina Temunović trenutačno radi kao izvanredna profesorica na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, na Zavodu za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku, gdje predaje kolegije Botanika – Morfologija biljaka, Konzervacijska biologija, Metode biljne taksonomije i Modeli rasprostranjenosti vrsta. U ono malo slobodnog vremena trudi se što više družiti sa svojom djecom i prijateljima, provoditi vrijeme u prirodi i putovati koliko joj to obaveze i financije dopuštaju.
Tko su bili osnivači i što vas je potaknulo na osnivanje Bioma?
Osnivači su bili skupina mladih biologa koji su se željeli baviti proučavanjem i zaštitom biološke raznolikosti Hrvatske na inovativan, suvremen, demokratičan i transparentan način. To su bili Maša Ljuština (danas u Stalnom predstavništvu RH pri Europskoj uniji u Bruxellesu), Luka Katušić (danas Zavod za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije), Vesna Zlatar, Stjepan Kemfelja zvani Pepo, Ivna Vukšić (danas Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije) i ja. Osnivačku skupštinu održali smo 24. travnja 2006. te smo tada svi osim Ivne i Pepa, ako me sjećanje dobro služi, završili studij biologije na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu.
Kakva je motivacija nosila osnivače udruge?
Između ostaloga, upravo iz razloga što gotovo dvije godine po završetku studija nisam uspjela dobiti zadovoljavajući posao u struci, unatoč brojnim prijavama na natječaje, kao i dio mojih kolega u to vrijeme, odlučili smo pokrenuti nešto vlastito s idejom da stvorimo mjesto gdje će se moći zaposliti i raditi u struci mladi diplomirani biolozi bez prethodnog iskustva, a da to nisu javne, znanstvene ili državne institucije. Nešto kao BIUS za velike, tako su nas znali zvati.
Dok je BIUS, kako mu puno ime kaže, bila udruga studenata biologije kroz koju smo mnogi od nas djelovali tijekom svojih studentskih dana prije diplome i tako stjecali svoja prva iskustva u organizaciji i provedbi bioloških terenskih istraživanja, Biom je zamišljen kao strukovna organizacija koja će, između ostaloga, pružati svoje usluge na tržištu u sektoru zaštite prirode i time zapošljavati mlade diplomirane biologe koji se žele profesionalno baviti zaštitom prirode i njezinom promidžbom u Hrvatskoj. Naravno, edukacija, popularizacija i osvješćivanje javnosti o važnosti očuvanja prirode i bioraznolikosti bio je i ostao drugi važan cilj i stup Bioma.
Možda, gledajući iz današnje perspektive, to zvuči smiješno, ali moram naglasiti da 2006. godine nije bilo toliko mogućnosti za zapošljavanje netom diplomiranih biologa kao danas. Mnogi od nas prihvaćali su poslove izvan struke ili odlazili u inozemstvo. Hrvatska još nije bila u EU, pa nije bilo nimalo lako dobiti veće projekte za očuvanje prirode i biološka istraživanja. Biti samostalni konzultant u sektoru zaštite prirode 2006. i od toga pristojno živjeti činilo se gotovo kao nemoguća misija – za takve poslove uglavnom su bili angažirani strani konzultanti.
Postojalo je nekoliko strukovnih udruga koje su godinama djelovale u Hrvatskoj, poput Hrvatskog biološkog društva, Hrvatskog botaničkog društva, Hrvatskog ornitološkog društva, Udruge Hyla, ali nijedna od tada postojećih udruga nije bila zamišljena kao poslodavac za mlade biologe niti su se bavile zagovaranjem okolišnih politika. Primjerice, u isto vrijeme u susjednoj Sloveniji DOPPS, kao najveća nevladina organizacija za zaštitu prirode, zapošljavao je 20-ak biologa na puno radno vrijeme i činilo nam se da je nešto tako moguće pokrenuti i kod nas.
Tko je smislio ime?
Moram priznati da nisam sigurna tko je od nas izletio s prijedlogom Biom. Prema mojem sjećanju, bio je to zajednički brainstorming i konzultirala sam se s Lukom (Katušić) i Krešom (Mikulić) o tome, ali nitko se ne može sa sigurnošću sjetiti. Sjećam se još nekih prijedloga tipa Udruga Ekocentrik, Biocentrik ili Spiridion Brusina. Ali Biom se svidio većini osnivača (kažem većini jer nekima je to zvučalo loše) jer je to pojam koji označava najširu biotičku, odnosno biogeografsku jedinicu/cjelinu, skup ekosustava sličnih obilježja koji su pod utjecajem sličnih klimatskih uvjeta. S obzirom na to da su nam cilj i želja bili da se udruga bavi istraživanjem i zaštitom prirode u najširem kontekstu uz podizanje svijesti o bioraznolikosti, činilo nam se to kao primjereno ime.
Kakva je tada bila situacija u Hrvatskoj u pogledu odnosa prema očuvanju prirode, ali i odnosa prema civilnom društvu?
Hrvatska je već tada imala temeljne zakone o zaštiti prirode, ali njihova provedba nije bila zadovoljavajuća. Bilo je tada puno manje mogućnosti za ozbiljnija ulaganja u očuvanje, a zaštita prirode zasigurno nije bila prioritet tadašnjih politika, a bojim se da nije ni danas. Ulaskom u EU 2013., uspostavom Natura 2000 mreže, stupanjem na snagu Direktiva o pticama i o staništima te dostupnošću EU fondova situacija u sektoru znatno se promijenila nabolje. Bila je to prava odskočna daska za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Te 2013. Biom je promijenio ime u „Udruga BIOM“ i donijeli smo novi statut kako bismo bili od početka usklađeni s novim Zakonom o udrugama koji je stupio na snagu 2014. i bili spremni za punopravno BirdLife partnerstvo. Iz moje osobne perspektive, čini mi se da, iako se na papiru zaista puno napredovalo kad je riječ o odnosu prema očuvanju prirode, uložena su ogromna sredstva u istraživanje i razvoj te provedbu sustava, odnosno programa praćenja stanja bioraznolikosti [rev3] i izgrađena je tada gotovo nepostojeća infrastruktura (posjetiteljski centri, poučne staze, infrastruktura za promatranje ptica…), u praksi nismo tako puno evoluirali. To se vjerojatno može reći za mnoge sektore kod nas. Imamo dobar zakonodavni okvir temeljen na preuzetim EU obvezama, donesena je Strategija i akcijski plan zaštite prirode do 2025., ali njihova provedba šteka. Iako je svijest o zaštiti prirode zasigurno porasla među prosječnim građanima, praksa zaštita prirode u Hrvatskoj je i dalje podređena napretku gospodarstva, razvoju turizma, investitorima, profitu pojedinaca i interesnih skupina i na prodaju je pod okriljem projekata od nacionalnog interesa i/ili od strateške važnosti. Čak bih se usudila reći da su prijetnje prirodi u nekim segmentima veće nego 2006. Nedostaje i dalje dovoljan broj kvalitetnih i iskusnih stručnjaka koji mogu adekvatno pratiti stanje očuvanosti prirode onako kako to EU propisuje. Prema prvim podacima o stanju očuvanosti vrsta, ono je za većinu/polovicu natura vrsta u Hravrskoj nepoznato, kao i trendovi populacija ptica[rev4], po čemu stojimo na začelju EU. Najveći napredak vidim u objedinjavanju, ujednačavanju i dostupnosti bioloških podataka što je nužna podloga za kvalitetnu zaštitu prirode. Što se civilnog društva tiče, kao što si sama rekla, mnoge udruge u tom su se razdoblju ugasile zbog nedostatka sustavnog financiranja, ali i potpore društva i javnosti, jer mislim da tada većini nije bilo jasno koja je uloga civilnog društva, tko su oni, što rade…. sigurno neki aktivisti. Osim nekoliko poznatih većih udruga poput Zelene akcije, većina organizacija civilnog društva tada je bila mala i oslanjala se isključivo na volonterizam, a njihov utjecaj bio je prilično ograničen. Kada je političko okružje postalo otvorenije, udruge civilnog društva polako su jačale i dobivale sve veću podršku u javnosti i ljudi su se počeli navikavati na njihovu pojavu i shvaćati njihovu ulogu u društvu. Danas ih, mislim, kao društvo doživljavamo puno ozbiljnije i često su nezaobilazni partneri u kreiranju javnih politika, ali i poželjni partneri u velikim međunarodnim projektima. Međutim, i dalje postoji određeno nepovjerenje i skepticizam prema udrugama. Ali ukupno gledajući, rekla bih da je civilno društvo više napredovalo u zadnjih 20 godina nego zaštita prirode.
S kakvim ste se prvim većim izazovima susreli? Kako je to izgledalo na početku, u kontekstu rada u udruzi koja nije imala financije, prostor, zaposlene… Velik broj udruga osnuje se na valu entuzijazma, ali često zamru suočeni s takvim početnim problemima.
Pa kao što možete zamisliti, prvi veći izazovi bile su financije – kako osigurati prve konkretne prihode, barem za hladni pogon, kad krećete od nule. Ali imali smo, usudila bih se reći, zaista puno entuzijazma, motivacije, pozitivne energije, relativno jasne ciljeve, ali i puno vremena i želje za terenskim radom. Prvi velik izazov bio je uvjeriti nekoga da nam povjeri prve angažmane, poslove i ugovore jer većina nas nije imala nikakvog prethodnog iskustva. Ali već iduće 2007. uspjeli smo izlobirati čak dva projekta na kojima sam i sama sudjelovala – jedan četverogodišnji za istraživanje faune kornjaša Parka prirode Učka te istraživanje zajednice kornjaša i pauka livadnih staništa Medvednice. Danas bi to zvučalo kao smiješno mali iznosi, ali na početku je svaki prihod bio dragocjen, pa smo tako jako cijenili i prve članarine od 40 kn, bilo kakve donacije i potpore za udruge, primjerice one od MZOŠ-a, Ureda za udruge, Hrvatskih voda, od HAZU, te nešto poslije od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Međutim, da bismo uopće došli u poziciju prijaviti se za institucionalnu podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (pogotovo za više kategorije) ili za neke veće projekte, bilo je nužno prikupiti što više referenci i prikazati Udrugu financijski stabilnom i održivom. Zato smo, slobodno mogu reći, u tim prvim godinama bili platforma i kolegama s fakulteta da neke svoje projekte provode preko Bioma na obostranu korist. Naravno, najveći dio rada i napretka Udruge počivao je na volonterskom radu i lobiranju članova i entuzijastičnih pojedinaca jer smo na početku svi većinu svega radili pro bono, ulažući svoje vrijeme i znanje u nadi da će se jednog dana to sve isplatiti. Prvi zaposleni u Biomu bio je Krešimir Mikulić od 1. 3. 2008., čija je početna plaća bila oko 2800 kn i koji je poslije bio i dugogodišnji direktor Udruge, a onda mu se uskoro pridružio i Ivan Budinski od 1. 11. 2009., koji u Udruzi radi i danas. Dečki su na početku radili od kuće jer si još nismo mogli priuštiti najam ureda, koji je stigao 2011., ako se ne varam, i imao je 8 m2, ali bio je u centru Zagreba u Preradovićevoj 34 i činilo se da je sve moguće.
Godine 2006. imali smo prihode od 360,00 kn, a već 2009. bili su oko 414.000,00 kn (što je oko 55.000,00 EUR). Od samih početaka volonterski smo održavali razne radionice i promotivne aktivnosti za članove i širu javnost, sudjelovali smo u obilježavanjima Dana biološke raznolikosti, Svjetskog dana ptica selica u ZOO Zagreb, vodili ture promatranja ptica za građanstvo po Hrvatskoj, organizirali javna predavanja. Mislim da smo se na početku jako trudili dokazati u sektoru, da sve bude odrađeno korektno, stručno, koliko je bilo u našoj moći, i obavezno na vrijeme jer nam je bilo stalo dobiti dobre preporuke za daljnji rad. Dobivali smo na početku dosta pozitivnih komentara na naš rad i mislim da nas je to sve guralo naprijed. U fokusu nije bila dobit, nego samo da radimo ono što volimo i pritom preživimo.
Koji je bio prvi uspjeh u aktivnostima povezanima s očuvanjem prirode koji si doživjela u prvim danima Bioma?
Definitivno Karišnica. Bio je to prvi veći, sveobuhvatni projekt Bioma u kojem su se istraživale razne skupine kako bi se skupilo što više recentnih podataka o bioraznolikosti na području rijeke Karišnice i Bijele koje su tada bile preventivno zaštićene u kategoriji važnog krajobraza. Projekt je okupio raznoliki tim mladih biologa svih profila, od kojih su mnogi bili upravo iz moje generacije. U provedbi projekta pomogli su nam i sudjelovali Udruga obnovitelja Karin Gornji, Speleološki odsjek Liburnija iz Zadra, Hrvatsko odonatološko društvo Platycnemis te neki prijatelji i simpatizeri udruge. Ja sam se 2007. uhvatila prijave i vođenja projekta i bio je to za Biom veliki iskorak u logističkom i financijskom smislu, ali u mojim očima i prvi veliki uspjeh za tako mladu i tada malu Udrugu koja je postojala tek nešto više od godinu dana. Osim toga, ovaj nam je projekt omogućio nabavu esencijalne opreme za naše daljnje aktivnosti, pa smo tako kupili prvi Swarovski teleskop za promatranje ptica koji tada još nisu imali ni parkovi prirode, Leica lupu za identifikaciju kornjaša i, naravno, GPS.
Kako ti se Biom čini danas, dvadeset godina nakon osnivanja?
Rekla bih da se Biom većinu vremena razvijao u smjeru koji smo pri osnivanju zamislili i željeli, ali i da je u nekim segmentima nadrastao neke naše inicijalne želje, maštanja i kapacitete. Sjećam se našeg prvog strateškog vikenda u veljači 2013., gdje smo se okupili u mojoj vikendici u Zagorju i zatvorili se na dva dana nas osmero članova upravnog odbora i zaposlenika te prvi put stavili na papir i definirali misiju i viziju Bioma, strateški plan razvoja Udruge, kao i sve naše želje što bismo kao Biom trebali postići u budućnosti, ali i stvari koje ne želimo. Na wish-listi bilo je, primjerice, osigurati suradnju s velikim NGO igračima (BirdLife partnerstvo, IUCN, WWF, MAVA), imati veći utjecaj na javnost i zakonodavstvo u sektoru zaštite prirode, povećati međusektorsku suradnju, voditi pravne bitke oko krivolova i studija utjecaja na okoliš (SUO), dosegnuti širu javnost i članstvo, uvesti merchandising, osnovati podružnicu, uvesti interni sustav kvalitete, nabaviti veći prostor, službeni auto, brod, foto- i drugu opremu, izdavanje časopisa, razvoj wildlife turizma, pružiti članovima nešto više (ornitološka škola, kampovi, edukacije, izleti, druženja), dobiti neko od zaštićenih područja na upravljanje, imati prvi LIFE projekt kroz pet godina, konstantno usavršavanje zaposlenika, doktorate za zaposlenike, povećati volonterizam. Također, bilo je tada stvari koje smo već postigli, a htjeli smo zadržati – primjerice, apolitičnost i edukativne aktivnosti. Naveli smo tada da nikako ne želimo loše suradnje, bilo kakvo kašnjenje s izvještajima i aktivnostima, zaobilaženje u odlučivanju, neriješenu papirologiju, napetu komunikaciju, neredovite sastanke UO-a, sive zone s bilo kim. Pod kategoriju „nemamo, a ni ne želimo“ naveli smo bezuvjetne suradnje u SUO-u. Drugim riječima, bilo nam je jako važno zadržati političku neutralnost, nepristranost i ostati nepotkupljivi u smislu političkih ili ekonomskih pritisaka.
Kada pogledam danas iza sebe, mogu reći da sam jako ponosna na Biom jer je Udruga do danas ostvarila veliku većinu stvari s tog popisa želja i postala jednom od vodećih i nezaobilaznih organizacija civilnog društva za očuvanje prirode u Hrvatskoj. A dobro znam da smo, kad smo slagali taj popis, doslovno nabacali sve što je kome palo na pamet misleći kako pola toga nije baš realno. Časopis „Pogled u divljinu“ pokrenut je 2017. Punopravni BirdLife partner postali smo 2018., a iste godine započeo je i projekt LIFE Artina, što je tada bio prvi LIFE projekt u Hrvatskoj u kojem je voditelj bila nevladina organizacija. Točno pet godina nakon sastavljanja tog popisa želja. Biom je lani uprihodio više od 1,5 milijuna eura i ima 30-ak zaposlenih, ugovoreni su novi LIFE projekti, kroz udrugu prolaze brojni volonteri, a udruga je prisutna u medijima. Tako da se ne brinem za budućnost Bioma.
Što bi poručila svim novim biomovcima i biomovskoj zajednici?
Volite prirodu i uživajte u njoj. Budite znatiželjni i istražujte je jer je zaista fascinantna. Neka vam bude inspiracija u radu, a naša je zajednička odgovornost da je sačuvamo za buduće generacije.
Razgovarala: Iva Šoštarić
