Poplave, suše, propali usjevi, zagađene rijeke i rastuće cijene hrane. Diljem Europe, posljedice klimatskih promjena i uništenih ekosustava više nisu buduća prijetnja – one su stvarnost i već utječu na živote i egzistenciju ljudi. Bilo da ste poljoprivrednik koji gleda kako mu usjevi venu pod žarkim suncem, obitelj suočena s rastućim računima za namirnice, ili ste pogođeni još jednom „poplavom stoljeća“ – propadanje prirode pogađa sve nas.
Ono što mnogi još ne shvaćaju jest da je zdrava priroda jedna od naših najsnažnijih obrana. Šume, močvare, livade i oprašivači nisu samo lijepi – oni su ključna infrastruktura. Hlade naše gradove, štite usjeve od vjetra i vrućine, pročišćavaju vodu, oprašuju hranu i štite naše domove od poplava. No diljem Europe ta prirodna sigurnosna mreža sve više se urušava – a trenutačna ulaganja EU-a jednostavno nisu dovoljna da je očuvaju.
Budući da EU priprema svoj sljedeći dugoročni proračun – Višegodišnji financijski okvir (Multiannual Financial Framework – MFF) nakon 2027. – nalazimo se na raskrižju. Hoće li Europa nastaviti s nedovoljnim financiranjem ekosustava o kojima svi ovisimo? Ili će konačno priznati da ulaganje u prirodu znači ulaganje u otpornost, sigurnost hrane i javno zdravlje?
Odgovor bi trebao biti očit, ali trenutačni signali su zabrinjavajući.
Unatoč dugogodišnjim obvezama utvrđenima u zakonodavstvu EU-a – od Direktive o pticama i Direktive o staništima, koje su temelj europske okolišne politike, do nedavno usvojenog Zakona o obnovi prirode – provedba ozbiljno zaostaje, ponajprije zbog nedostatka financijskih sredstava. Jaz u financiranju je jasan: procjenjuje se da je godišnje potrebno 37 milijardi eura kako bi se obnovila i zaštitila bioraznolikost u Europi. U usporedbi s drugim dijelovima proračuna EU-a, to je skroman iznos, posebno s obzirom na to da ima izravne, mjerljive koristi za građane.
Ipak, u aktualnim pregovorima o proračunu priroda je ponovno gurnuta sa strane. Program LIFE – jedno od najučinkovitijih sredstava EU-a za potporu biološkoj raznolikosti – suočava se s neizvjesnom budućnošću, unatoč svojoj dokazanoj uspješnosti. LIFE čini samo 0,3% proračuna EU-a, a vraća više od deset puta u odnosu na ulaganje. Ovaj program financirao je tisuće projekata s dalekosežnim učinkom, okupljajući lokalne vlasti, poljoprivrednike, poduzeća i zajednice u obnovi ekosustava i izgradnji otpornosti.
Izvan programa LIFE, financiranje bioraznolikosti oslanja se na manjkav pristup kojim se skromna sredstva pokušavaju uklopiti u veće fondove poput Zajedničke poljoprivredne politike ili fondova za koheziju. No izdvajanja za prirodu prečesto se stavljaju u drugi plan pred politički vidljivijim ili kratkoročnim ciljevima. Istovremeno, štetni poticaji i dalje postoje, potkopavajući napredak u zaštiti okoliša i otežavajući postizanje klimatskih ciljeva i ciljeva bioraznolikosti EU-a.
Ne možemo si priuštiti ponavljanje iste pogreške.
Gubitak prirode nije samo okolišni problem – to je ekonomski, društveni i sigurnosni problem. Bez vitalnih ekosustava, europski prehrambeni sustavi, opskrba vodom i javno zdravstvo i dalje će trpjeti. Ruralne i urbane zajednice suočavat će se s rastućom nestabilnošću. Što više odgađamo, cijena će biti veća.
Organizacije civilnog društva diljem Europe već dugo pozivaju na izdvajanje namjenskih, većih sredstava za prirodu u proračunu EU-a – i na snažnu, stabilnu budućnost za program LIFE. To je jedini put za postizanje ciljeva EU-a u području biološke raznolikosti i izbjegavanje nepovratne ekološke štete.
Početkom ovog tjedna održala se u Nici 3. Konferencija UN-a o oceanima, na kojoj su sudjelovali i predsjednik Vlade Andrej Plenković te ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković. Na plenarnoj sjednici na temu “Neka ocean diše – kako bi čovječanstvo moglo napredovati” premijer Plenković izjavio je kako nije dovoljno samo reći da je Hrvatska zaštitila 32% svog pomorskog prostora, već da “prava zaštita mora biti dinamična, prilagodljiva i utemeljena na otpornosti” te da će nacionalni plan obnove prirode, koji je trenutačno u pripremi, biti usmjeren na rehabilitaciju degradiranih morskih ekosustava. Da bi se takvi ambiciozni ciljevi očuvanja mogli ostvariti, oni moraju biti popraćeni prioritiziranjem ulaganja u prirodu.
Ulaganje u prirodu donosi jedan od najvećih mogućih povrata – u obliku čišćeg zraka, sigurnijih zajednica, otpornijeg gospodarstva i zdravijeg života.
Ipak, EU i dalje tretira prirodu kao estetski dodatak; nešto što dobije financiranje samo ako ostane viška sredstava. Takva logika nije samo kratkovidna. Ona je opasna. Ne ponestaje nam ideja. Ponestaje nam vremena – i izgovora. Ako sljedeći proračun EU-a ne osigura ozbiljna sredstva za prirodu, tada ne ostavljamo na cjedilu samo ekosustave – već i ljude!
