Piše: Aida Martinez Suarez

“Učka je mjesto o kojem smo slušali od samih početaka”, rekla je Estela, moja kolegica volonterka ovdje u Hrvatskoj. Bila je u pravu: naši mentori, naši prijatelji i poznanici pričali su priče (čak i neke ljubavne), anegdote… Kako ne biti uzbuđen? Međutim, dio nas nije htio da dođe taj trenutak jer bi to značilo da smo krenuli prema posljednjoj fazi našeg višemjesečnog volontiranja u sklopu Europskih snaga solidarnosti. A kad smo jednom stigli na Učku, nismo htjeli da taj trenutak završi.

Možda je vrijeme da napravim vrlo brz uvod za one koji se do sada možda osjećaju pomalo izgubljeno. Učka je planinski masiv uz obalu sjevernog Jadrana i zaštićeno je područje zbog svoje prirodne vrijednosti. Ornitološki kamp doveo je mene, moje kolege i druge volontere iz cijelog svijeta ovamo. Ovaj kamp (koji se održava već šesnaest godina) posvećen je prstenovanju ptica, uglavnom vrapčarki, od sredine kolovoza do početka listopada.

No budite bez brige! Ne morate biti stručni ornitolog da biste sudjelovali (ja, naprimjer, nisam), samo je jedan tjedan ove godine bio namijenjen za prstenovače i pripravnike. Svrha kampa je uglavnom edukativna. Tako se na kampu okupilo preko 80 različitih ljudi s raznolikim znanjem. I naravno, kako ne iskoristiti prednost takve situacije? Volonteri u kampu održali su radionice o leptirima, fotografiranju, krivolovu i još 15-ak drugih edukacija (čak smo osmislili i svoju legendu o Učki).

Kao pregled ovo može biti dovoljno, pa krenimo s osobnim dojmovima! Kako je biti na Učki? Čovjeku prvo padne na pamet misao: Učka je prelijepa. To ipak nije nadmoćna ljepota, već ona vrsta mirne i spokojne dobrodošlice koju osjećate kad ste okruženi prirodom i tišinom. Možda sam se zbog bujnosti zelenila, sličnog onom u sjevernoj Španjolskoj, osjećala kao kod kuće (iako su biljne vrste ipak različite). Kamp se nalazi na livadi, u blizini lokve Rovozna, koja ima vrlo važnu ulogu za ptice kao izvor vode.

Iako sam već bila na kampiranju, nisam nikad bila toliko dana zaredom, i već mi nedostaje! Posebno mi nedostaje noć kad je izbila oluja: nebo je pucketalo poput starih kostiju, a kiša je bila nježna, ali uporna glazba koja je lupkala o tkaninu mog šatora. Mogu razumjeti zašto se toliko ljudi koji su jednom doživjeli Učku iz godine u godinu ponovno vraća. Ne radi se samo o mjestu, već i okupljenim ljudima, onima s kojima dijelite doručak, s kojima pješačite i provodite večeri oko vatre, te gomili znanja koju usvojite kada započne vrijeme prstenovanje i vi slušate objašnjenja prstenovača. Možda je pomalo tužno što ljudi dolaze i odlaze, ponekad tako brzo: taman ste zapamtili njihova imena i već idućeg dana ih nema. Bilo kako bilo, već sam dogovorila nekoliko kava kad se vratim u Zagreb.

Ipak, moram se suočiti i s nekim osobnim teškim trenucima kada razmišljam o samoj aktivnosti prstenovanja. Studirala sam filozofiju i specijalizirala se za etiku pa ne mogu živjeti bez razmatranja moralnih aspekata koji stoje iza svega. Prstenovanje ptica ima pozitivne učinke: daje informacije o vrstama ptica, kao što su njihovo zdravlje, navike ili migracijski putevi. Načinom na koji se prstenovanje odvija na Učki, doprinosi se obrazovanju, uključivanju i buđenju svijesti o pticama i prirodi među djecom i odraslima.

Međutim, postoje otvorena pitanja koja treba uzeti u obzir, ponajviše u pogledu stresa kroz koji ptice prolaze kad se ulove u mreže. Dakle, moja je osobna briga bila: je li opravdano koristiti ovu metodu? Svaki put kad držim pticu među rukama, nisam li samo sebično ljudsko biće koje želi osjetiti topli i krhki dodir male ptice? Kad sam razotkrila svoje brige, osjećajući se krivom što ih uopće imam, naišla sam na razumijevanje i empatiju. Nisam prva koja je pomislila na to: ornitolozi i prstenovači također su zabrinuti zbog toga i moraju se suočiti sa svojim osobnim dilemama! Zahvaljujući tome otkrila sam postojanje etičkog kodeksa za prstenovače i kako su neki od njih željni šireg dijaloga, učenja i poboljšavanja svih tehnika vezanih uz prstenovanje kako bi iskustvo bilo što manje traumatično za ptice.

Kad je Učki došao kraj, saznala sam dvije nove stvari o sebi: bila sam fascinirana zapanjujućom pažnjom prema detaljima koje morate razviti kao prstenovač i znala sam da ne želim postati jedna od njih. Isto sam otkrila, prije nekoliko mjeseci, da ne želim studirati biologiju kao drugo zanimanje. Čudno je reći da tijekom volontiranja najviše otkrivam ono što ne želim nego ono što želim. Međutim, u ovom našem svijetu, prepunom mogućnosti sve do trenutka kad se razbolimo i izgubimo, spoznati ono što nas neće učiniti sretnima svojevrsna je pobjeda. Prilično sam sigurna da je puno ljudi, posebno djece i adolescenata, napustilo Učku spoznajući dvije nove stvari o sebi: koliko su se osjećali živima okruženi prirodom i koliko su ptice zapanjujuće i vrijedne našeg divljenja. Možda će za koju godinu oni svoje znanje na Učki dijeliti s novim generacijama.

 

Prekrasan dan na Učki

piše: Himdat Msa Maliki

„Imaju li ptice dijafragmu? Da ili ne?“ upitala je mlada djevojka Daria.

Klinac iz druge ekipe bio je na redu za odgovaranje. Engleski prijevod brzo je stigao. Pitala je imaju li ptice dijafragmu, mišić za disanje.

Na njezino pitanje nastala je tišina. Svi su u sebi pokušavali odgovoriti na pitanje. Zavladala je tišina, ili bolje rečeno ptičji pjev, jer je kviz bio organiziran na otvorenome. Tamo nas je bilo ukupno 14 volontera, sjedili smo oko logorske vatre, na ornitološkom kampu na Učki. Mladi sudionik odgovorio je upitno: “Neee?” pritom zadržavajući pogled na svom tati.

„Istina ”, odgovorila je Daria na engleskom.

Tada je njezin prijatelj Nikola objasnio da se radi o genetskoj prilagodbi jedinstvenoj za ptice. Dječak je šapnuo riječi na hrvatskom koje su izazvale smijeh. Njegov nam je otac preveo: “Toliko se stvari događa u ovoj ptičici!”. To je bila istina! U manje od 30 minuta naučili smo da je, poput balona s vrućim zrakom, prirodna selekcija utjecala na optimalno smanjenje svakog opterećenja koje bi moglo usporiti let ptica: eliminacija mjehura i jajnika, kosti ispunjene zrakom, pa čak i brži metabolizam za migracije. To je bila čarolija lonaca znanja Učke! Svaki smo dan mogli čuti ili podijeliti nekoliko takvih priča. Uključivale su ​​ptice, leptire, astronomiju, botaniku, biomimikriju… Tema je bilo za svakoga. Većinu vremena edukacije su bile interaktivne, što je cijelu stvar učinilo zanimljivijom. Učenje kroz zabavu.

I tako je dječakov tim izjednačio rezultat.

Odjednom mi je zazvonio telefon. “Vrijeme je za ptice”, netko je povikao. Svidio nam se kviz, ali prije svega bili smo tu da pomognemo u prstenovanju ptica. Prstenovačica Iva postavila je već svima znano pitanje: “Tko želi ići na mreže?” Brzo sam podigla ruku, ali već me je preduhitrilo 5 drugih ljudi. Da, ono što nas je okupilo na Učki bila je ljubav prema pticama i prirodi. S Ivom je moglo ići samo 6 – 7 ljudi pa sam spustila ruku. Bila sam tamo dva duga tjedna; imala sam dovoljno vremena da odem neki drugi put. Igra je prekinuta radi čekanja dolaska ptica.

A kakve su to samo ptice! S vremenom, zahvaljujući ljudima i knjigama, naučila sam ih prepoznavati: crvendaće (vrlo učestale), plavetne sjenice (prilično buntovne), dugorepe sjenice (graciozne), kosove (obično oprezne). Sam pogled na narančasto perje crvendaća moglo mi je popraviti raspoloženje. Ali morate vidjeti emocije koje sićušan i stidljiv vatroglavi kraljić može izazvati među nama.

Identifikacija ptica bila je vrlo zanimljiv trenutak. Svi smo buljili u plavetnu sjenicu kojoj su raširili krila, puhali po trbuhu, mjerili težinu, stavili prsten na nogu… Svaki je pripravnik i prstenovač ptica na jedinstven način volio ptice. Neki su govorili kako su im najdojmljivije njihove pjesme, drugima perje, migracije ili ostale zanimljivosti povezane s njima. U tom je trenutku prstenovačica odlučila našem malom posjetitelju ponuditi nekoliko kapi slatkog koktela kako bi povratio snagu. I svidjelo mu se.

Još samo jedan sat do dolaska naših sljedećih krilatih gostiju.

Naši su dani bili isprepleteni dolaskom ptica, loncima znanja i zalazećim suncem. Bili smo slobodni između 11 i 16 sati. Obično sam tada išla na planinarenje, sama ili u društvu, ili na more. Učka je bila i prilika za upoznavanje sjajnih ljudi. Naravno, svaki dan imali smo i nekoliko zadataka koji su nam dodijeljeni večer prije. Tijekom tih večernjih kružoka upoznavali smo se, slušali smiješne priče, uživali u zvukovima raznih instrumenata i pjevu cvrčaka oko uzavrele logorske vatre. Sutra ću otvoriti mreže, diviti se izlasku sunca u planini i započet će još jedan lijep dan na ornitološkom kampu Učka.

 

Ornitološki kamp Učka održan je u sklopu projekta Under our wings koji se financira kroz BirdLifeov program Hatch te projekta LIFE Against Bird Crime (LIFE17 GIE/NL/000599), na kojem je Udruga Biom partner. LIFE Against Bird Crime je projekt usmjeren na podizanje razine svijesti javnosti i dionika u svrhu učinkovitije borbe protiv nezakonitog ubijanja i uzimanja divljih ptica iz prirode. Provedba projekta LIFE Against Bird Crime LIFE17 GIE/NL/000599 financirana je kroz Program LIFE Europske Unije. Projekt sufinancira Ured za udruge Republike Hrvatske.