Tekst i fotografije: Luka Škunca
Praksa transhumance, gdje stočari sezonski vode stoku s ljetnih na zimske pašnjake, poznata je i prisutna na svim kontinentima, a kod nas je najčešća vertikalna transhumanca, gdje se migracija odvija ljeti s nizinskih pašnjaka na planinske, na kojima stoka ostaje do prvog mraza, pa se potom spušta nazad u nizinu gdje će provesti hladne mjesece.
Jedno takvo vertikalno iskustvo imao sam prije par godina dok sam pratio ovce obitelji Maliki, na putu s njihovih ljetnih pašnjaka na Učki, do pašnjaka kod Potpićana gdje ovce prenoće. To mi je donedavno bilo jedino iskustvo transhumantne prakse u kojem sam sudjelovao. A onda je Biom pozvan da sudjeluje na Burren Winterage Weekend-u, koji se odvija već 12 godina i u sklopu kojeg se obilježava specifična transhumantna praksa zvana Winterage u zapadnoj Irskoj. Tako da sam u krajem listopada ove godine imao svoje drugo transhumantno iskustvo, i to u vjetrovitoj i kišnoj Irskoj, prateći krave do njihovih zimskih pašnjaka.


Ako ste se zapitali što je Winterage, radi se o tipu „obrnute“ transhumance koja je ključna za oblikovanje i održavanje krajolika i bioraznolikosti regije Burren u zapadnoj Irskoj. Smatra se obrnutom budući da ovdje blago po zimi ide u brdo, dok ljeta provodi uz obalu, a nekoliko je razloga za takav top prakse. Iako je područje Burrena krško područje i na prvu izgleda slično našem kršu, klima je znatno drugačija i to se odražava i na poljoprivredne prakse. Naime, iako ljeta nisu suha kao kod nas, svejedno je ispaša na višim dijelovima previše suha i sveprisutno kamenje se previše zagrije da bi životinjama bilo ugodno. Ali po zimi upravo ta količina kamena predstavlja prednost bduući da služi kao spremište za toplinsku energiju koja se polako otpušta kroz dan te omogućuje suha mjesta za odmor stoke, u inače iznimno kišnom području. Također, topliji uvjeti na tim zimskim pašnjacima omogućuju bolju ispašu te je stoga i mlijeko tih krava, ali i maslac koji se najčešće proizvodi, iznimnog okusa. Tako su nam kazali lokalni stočari, koji su možda bili ipak pristrani, barem vezano za maslac.

Burren Wintrage Weekend održao se od 23.-26.10.2026. d predavanja, panel rasprava, šetnji sa stručnjacima, svečane večere s dodjelom nagrada te, kao kulminacija svega, šetnje s kravama na zimske pašnjake. Kolega Tomislav Sotinac i ja sudjelovali smo na cijelom programu i dobro se zabavili. Naše sudjelovanje je počelo ludom vožnjom autobusom od Galwaya do Ballyvaughana (ako se pitate kako se to čita, niste jedini) gdje smo bili smješteni. Ja sam se vozio po noći i po kiši, a kako smo se udaljavali od Galwaya tako su se naselja prorjeđivala, a brzina autobusa povećavala. Sreća pa u naseljima vozač uspori i provjeri ide li netko van, jer bi me inače vozio do Ennisa (nekih 40km previše). Odmah mi je bilo jasno da neće to biti baš toplih i suhih 4 dana, ali srećom u pubu u sklopu hotela imali su vrlo efikasnu peć na drva i muziku uživo.

Program vikenda počeo je predavanjima (Winterage School) u sklopu kojih smo nas dvojica predstavili naš rad na obnovi krških pašnjaka na Dinari, ono što smo radili kroz Dinara back to LIFE projekt te ono što planiramo raditi kroz projekt Mosaic of LIFE. Potom smo posjetili jednu farmu i pokisnuli tijekom šetnje kroz pašnjake oko farme (taj dan prognoza nije najavljivala kišu). Drugi dan smo trebali ići u šetnju sa stručnjacima iz Burrenbeo trusta, ali je jutro obilježio orkanski vjetar i kiša, što je bilo previše za naš ukus. Stoga smo obišli lokalnu tvornicu čokolade koja je nazvana po glavnom neprijatelju pašnjaka – lijeski (Hazel Mountain Chocolate), te smo proveli ugodno jutro na suhom i toplom, sa šalicom čokolade. Popodne smo proveli slušajući panel raspravu o ženama u stočarstvu (i poljoprivredi općenito) u najpoznatijoj sušionici lososa u Burrenu, a navečer je bila dodjela nagrada za poljoprivrednike koji su se posebno istaknuli u primjeni poljoprivrednih praksi koje su povoljne za prirodu. Ta dodjelaodržala se u gradiću Lisdoonvarna, koji je prvenstveno poznat po Matchmaking festivalu, prvi put održanom u 19. stoljeću, kad je sudjelovalo 40.000 ljudi. Festival je izgleda još uvijek velika stvar za ovo mjesto.

U nedjelju je došlo vrijeme za glavni događaj vikenda, šetnju s kravama do zimskih pašnjaka. Iako je vrijeme bilo sunčano, već smo naučili da će kiše biti barem nakratko, kao neki lokalni pljusak, te smo se adekvatno pripremili. Kako je ovo događaj kojim se promovira i slavi jedan važan dio lokalne kulturne baštine i tradicije, okupilo se puno ljudi, a bilo je čak i turista (izgledali su jednako izgubljeno kao i mi). Početak je bio na plaži Fanore, do koje je bio osiguran prijevoz malim autobusima iz okolnih mjesta. Nakon što su volonteri podijelili svima čaj, scones sa maslacem i džemom te štapove za hodanje od lijeske (to je glavni proizvod koji imaju od lijeske, navodno ne uzgajaju baš lješnjake), mogli smo krenuti po krave. Povorka kreće s plaže, gdje je najjednostavnije okupiti veći broj ljudi, a zatim se sudionici zajedno upućuju prema loklanom stočaru koji još nije odveo krave na zimsku ispašu.
Stočar se dobrovoljno uključio u program i ponudio da njegove krave budu dio događanja, a svake godine sudjeluje drugi lokalni stočar. Nakon nekih 20 minuta hoda po cesti, došli smo do sela gdje su krave i onda je trebalo pričekati da se one motiviraju na šetnju uzbrdo. Motivacija je vreća sa žitaricama kojom stočar šuška ispred krava i onda krene hodati, a one, potaknute željom za finim zalogajem, krenu za njim. Šetnja ide sporije jer je teren relativno grub (nema staza), a dijelom jer krave svakih par minuta izgube motivaciju pa počnu pasti travu tu gdje su stale. I onda se stočar s vrećom mora spustit do njih i ponovo ih nagovarati, što i nije teško. Nakon nekih sat i pol smo stigli do zimskih pašnjaka i krave su napokon mogle kušati sadržaj vreće, a ostali sudionici su mogli krenuti nazad kružnom rutom ili odraditi piknik s onim što su si ponijeli, što je puno sudionika i napravilo, iako je kiša padala bar tri puta dok smo se penjali (i još dvaput dok smo se spuštali).





Po povratku na plažu nas je dočekao vatrogasni kamion pretvoren u pokretni restoran brze hrane, gdje su svi koji nisu imali piknik mogli pojesti nešto prije nego se vrate doma. Iako je cijelo iskustvo praćenja krava bilo relativno kratko, iskustvo je prilično pamtljivo i zabavno, prvenstveno zbog ljudi koji vas okružuju i atmosfere mjesta na kojem se nalazite. Dijelovi Burrena djeluju kao ogromna betonska ploča (prostrani neprekinuti dijelovi vapnenca koji izgledaju kao pločnik), a oko nje je intenzivno zelena travu a kontrast se dodatno pojača čim izađe sunce. Usprkos izazovnom vremenu (barem za mene), ljudi svih dobi i valjda iz pola Irske su se pridružili šetnji uživali u društvu i razgovoru, stvarajući jednu iznimno pozitivnu atmosferu.

Tako da sljedeći put kad budete planirali ići u Irsku, preporučio bi vam ovo iskustvo kao puno zanimljivije i dojmljivije od npr. posjete klifovima Mohera, koji su najpoznatija lokalna atrakcija. I za kraj, Burren Winterage Weekend je organiziran od strane Burrenbeo Trusta, te osim ovog događaja imaju puno zanimljivih projekata i inicijativa pa preporučam posjet njihovoj stranici.



