Piše: Iva Murgić
Kad punim moj putni kofer, brinem oko tri ključne stvari: fotoaparata s dobrim objektivom, dalekozora i mobitela za terenske zapise. Moja ljubav prema prirodi i ekologiji nije usputni hobi – to je leća kroz koju promatram svijet otkako znam za sebe. Kao dijete sam upijala sve televizijske dokumentarce o divljini i čitala enciklopedije o životinjama, a s godinama sam tu strast odlučila i formalizirati. Završeni BirdID tečaj dao mi je znanje i sigurnost da prirodu više ne gledam samo s divljenjem, već i s razumijevanjem.
Moja postaja ove godine izvan domovine bio je London, ogroman grad koji se prostire na nevjerojatnih 1.572 četvornih kilometara. Doći s dalekozorom i fotoaparatom u sredinu koja broji oko 9,2 milijuna stanovnika može se činiti kao paradoks za jednog prirodoslovca. Na prvi pogled, London je labirint asfalta, povijesne arhitekture i neprekidne gužve. Međutim, moje je oko tražilo ono što se krije iza betona – London je zapravo jedan od najzelenijih gradova svijeta, gdje više od polovice površine čine parkovi i zelene oaze. Vidjela sam nevjerojatnu mrežu parkova, riječnih kanala i prigradskih šuma koji služe kao vitalni koridori za divlji svijet.
Prvi dan posjetila sam Kraljevske botaničke vrtove u Kewu (Kew Gardens). Ovaj povijesni lokalitet pod zaštitom UNESCO-a bio je savršeno mjesto za spajanje moje ljubavi prema botanici i promatranju ptica. Čim sam zakoračila kroz vrata, buka velegrada je nestala, a zamijenio ju je drugačiji, prirodni ritam. Ono što sam prvo uočila po dolasku u Kew – pa tako i u cijeli London – bio je šokantan prizor tla. Umjesto onih prepoznatljivih, engleskih zelenih travnjaka, dočekala me samo spaljena trava nalik na afričku savanu. Suša je ostavila jasan potpis na krajoliku i podsjetila me na stvarne, vidljive posljedice klimatskih promjena u samom srcu Europe. Ipak, u tom sasušenom zelenilu života je bilo. Dok sam šetala među stoljetnim stablima i egzotičnim biljkama, moje uši, koje su inače istrenirane na glasanje papiga jer ih imam za kućne ljubimce, odmah su prepoznale neobičan, egzotičan zvuk. Bilo je to karakteristično, glasno skvičanje malih aleksandara (Psittacula krameri). Ova intenzivno zelena jata tropskih papiga prelijetala su u skupinama od nekoliko jedinki. Vidjeti ih u tolikom broju bilo je fascinantno, a ubrzo sam shvatila da su ove ptice postale zaštitni znak i uobičajeni stanovnici cijelog Londona i šire okolice. Kraj vodenih površina Londona obitavaju kanadske i egipatske guske te riječni galebovi. Ipak, najbrojniji su grivnjaši (Columba palumbus) i skakutave čavke (Coloeus monedula).
Dok u Zagrebu na svakom koraku nailazimo na sive vrane, gradske golubove i vrapce, u Londonu su primarne i najbrojnije vrste posve drugačije. Ovdje čavke i golubovi grivnjaši doslovno dominiraju svakim kutkom u ogromnim količinama. Najveće iznenađenje bio je susret s lisicama. Lisica ima po cijelom Londonu – one se opušteno šetuckaju kroz parkove i ulice. Taj suživot čovjeka i divljih životinja bio mi je najljepša potvrda koliko London zapravo živi s prirodom.
Sljedeća, nezaobilazna lokacija bio je veličanstveni Natural History Museum (Prirodoslovni muzej). Kao netko koga zanimaju evolucija i ekologija, postojalo je jedno mjesto na kojem sam se jednostavno morala zaustaviti i fotografirati – pokraj kipa Charlesa Darwina. Drugi, jednako emotivan susret dogodio se u muzeju voštanih figura Madame Tussauds. Nisam znala da je njegova statua tamo, ali kad sam ga ugledala, morala sam se rukovati sa Sir Davidom Attenboroughom, mojim apsolutnim idolom. Gledajući njegovu nevjerojatno realističnu figuru, sjetila sam se svakog onog dokumentarca o divljini koji sam kao mala upijala pred ekranom.
Nakon istraživanja urbanog zelenila, htjeli smo otići i van granica šireg Londona, ravno u pitoresknu englesku unutrašnjost. Naša iduća postaja bilo je šarmantno selo Fulmer, smješteno u grofoviji Buckinghamshire. Ovaj predio je pravi kontrast užurbanom velegradu – miran, ruralan i bogat starim šumama. Ovdje je krajolik bio znatno zeleniji zahvaljujući prostranim, gustim šumama. Ono što me odmah oduševilo bila su golema, stoljetna stabla hrastova koja dominiraju pejzažem. Ta drevna stabla su pravi, bogati ekosustavi koji pružaju utočište stotinama vrsta.
U tim šumama i iznad polja doživjela sam svoj apsolutni birdwatching vrhunac putovanja. Nebom su gospodarile crvene lunje (Milvus milvus). Gledati te veličanstvene grabljivice s prepoznatljivim račvastim repom kako s nevjerojatnom lakoćom jedre na zračnim strujama, tik iznad krošanja, bilo je neopisivo iskustvo.
Dok su vjeverice stalno skakutale i treskale grane u krošnjama, popis se širio: crvendać, veliki djetlić, zlatoglavi kraljić, sivi popić, plavetna sjenica, velika sjenica, jelova sjenica, kratkokljuni puzavac, crnokapa grmuša, svraka, brgljez, dugorepa sjenica, zviždak, mala aleksandra, kanadska guska i zelena žuna. Uz njih, na poljima su se često mogle vidjeti crne vrane (Corvus corone), koje su svojim potpuno crnim perjem i stasom bile zanimljiva promjena u usporedbi s našim domaćim sivim vranama. Ipak, najmagičniji trenutak u Fulmeru dogodio se kada se spustio mrak – kroz noć se jasno čulo dozivanje šumske sove (Strix aluco).
Šetajući kroz seoska okolna mjesta, primijetila sam još jednu fascinantnu stvar – koliko je ljubav prema pticama duboko ukorijenjena u samoj britanskoj kulturi. Nazivi ulica, pa čak i imena privatnih apartmana i kuća, često nose imena po nekoj vrsti ptice (Robin Cottage, Skylark Cotatge, Swallow’s Cottage, Kestrel Cottage i slično).
No, najupečatljiviji detalj dočekao me unutar jedne stare lokalne crkve. Dok sam razgledavala njezinu povijesnu unutrašnjost, primijetila sam da su čak i ukrasni jastuci za klečanje i sjedenje na klupama bili ručno izvezeni s motivima različitih vrsta ptica i lokalne flore. Taj detalj pokazao mi je da Englezi svoju bioraznolikost ne čuvaju samo u rezervatima, već je s ponosom unose u svoje domove, svoju tradiciju i sakralne prostore.
