piše: Anastasis Konstantinou
Upravo sam se vratio u Zagreb, polako se ponovno prilagođavam civilizaciji i shvaćam koliko sam toga otkrio, naučio i podijelio tijekom fantastičnog mjeseca u ornitološkom kampu za prstenovanje ptica na Učki. Budući da ima toliko toga za ispričati (o pticama, ljudima, krajolicima…), ponudit ću vam pregled toga kako su izgledali moji dani na Učki…
Moj alarm zvoni u 5 ujutro (prvi mi je tjedan pa sam jako motiviran!). Vrlo uzbuđen, izlazim iz svog šatora u tamno, prohladno jutro i pridružujem se prstenovaču kako bismo postavili mreže. Zrak je svjež i tih, zvjezdano nebo uskoro ustupa mjesto nestvarnom izlasku sunca nad šumom. „Tko rano rani, dvije sreće grabi.”
Otvaranje mreža ujutro odličan je način da se naviknete na mrak i noćne zvukove, kao i da uživate u veličanstvenim tihim preletima ćukova… Toplo preporučujem to iskustvo! Po povratku s otvaranja mreža, vrijeme je da ugrijem tijelo čajem, upijajući buđenje pjevica.
U 6 je vrijeme za prvi obilazak! Mala jutarnja ekipa oprema se štapovima, vrećicama za ptice, smirenošću i tišinom. Najprije slijedimo stazu kroz grmlje, koja nas potom vodi do prekrasnog jezerca.
U još uvijek slabom svjetlu zamjećujemo neko kretanje: dva crvendaća su u mrežama! Ovu se pticu najčešće ulovi rano ujutro jer je tada aktivna zahvaljujući svom noćnom vidu (zato ima tako tamne oči). Prstenovač nježno vadi ptice iz mreža i stavlja ih u male vrećice kako bi bile sigurne i smirene.
Vraćamo se u kamp i svi se okupljamo oko stola za prstenovanje: vrijeme je da otkrijemo proces prstenovanja. Koncentrirani pratimo nježno rukovanje pticama, a svi su zadivljeni kako prstenovači uspijevaju spojiti nježnost, blagost i učinkovitost.
Svakoj uhvaćenoj ptici prstenovač stavlja prsten s jedinstvenim brojem na nogu (ili bilježi broj ako je ptica već prstenovana). Zatim, ako je moguće, određuje starost i spol, mjeri masne naslage, dužinu krila i težinu. Cijeli se postupak provodi što brže kako bi se smanjio stres ptica. Imati ptice tako blizu tijekom prstenovanja dalo mi je priliku da vježbam određivanje starosti i spola mnogih vrsta te sam puno naučio o mitarenju i migracijama ptica.
Zatim bismo svakih sat vremena išli provjeravati mreže, a tu sam rutinu posebno volio. Prohodao sam tu stazu toliko puta i s toliko različitih ljudi, ali uvijek smo osjećali isto uzbuđenje i radost: kojeg ćemo pernatog prijatelja ovaj put pronaći? Živeći s pticama mjesec dana, gotovo ih počnete doživljavati kao prijatelje i shvatiti kako svaka vrsta ima svoju osobnost.
Mogu vam reći koliko je preslatka narančasta „obrva“ dugorepe sjenice, koliko jaka i agresivna može biti simpatična plavetna sjenica, kako mekana pera ima leganj i kako je dubok i impresivan pogled kukuvije…
Nakon zatvaranja mreža u 11, slobodno poslijepodne je više nego dobrodošlo. Ponekad bih se odmarao u visećoj mreži, a drugih dana išao bih tražiti leptire, vretence ili žabe s drugim zaljubljenicima u prirodu. Uvijek ću se sjećati i prekrasnih krajolika kojima smo se divili planinareći stazama Učke.
U 16 sati ponovno otvaramo mreže, a oko 17 kuhinjska ekipa počinje s pripremama za rezanje nekoliko kila povrća. U međuvremenu se loži vatra i uskoro se iznad nje pristavlja stari golemi kotao… Tu počinje večernja čarolija. Okupljeni oko vatre, vraćamo se u djetinjstvo i jedemo zagorjele sljezove kolačiće pečene na plamenu. A zatim dijelimo priče uspavani pjesmom ušare i sove kukuvije.
Svi umorni od ovog intenzivnog fantastičnog dana, krećemo na spavanje, pa vam želim slatke snove o Učki…
