Piše: Lena Žunić
Put studenta biologije najčešće ide sljedećim koracima: učlaniš se u studentsko udruženje, “švrljaš” unaokolo dok ne shvatiš da te najviše zanima xy grupa organizama, i obično nastaviš daljnji rad u struci na toj grupi. Nakon godina terena i prolaska kroz različite sekcije unutar studentskog udruženja, najzad se zadržavši na jednoj, nije očekivano da se usmjeriš na nešto novo. Postalo mi je blisko gacanje kroz trsku sa mrežicom u potrazi za žabama, označavanje kornjača zarezivanjem oklopa, kao i preokretanje smeća na odlagalištu otpada u potrazi za zmijama. Međutim, nakon navikavanja na pogled konstantno usmjeren na osunčane stijene i oči koje vire iz vode, morala sam izvježbati oči na treperave pokrete među granjem i prepoznavanje tamnih obrisa u zraku.
Kao volonter Europskih Snaga Solidarnosti u Biomu, već sam očekivala da ću tijekom ove uzbudljive godine pune terena i raznih edukativnih aktivnosti imati priliku naučiti mnogo više o pticama i njihovoj identifikaciji nego što bih inače imala prilike. Iako se od volontera u ovom projektu ne očekuje ikakvo predznanje (pored podrazumijevane ljubavi prema prirodi i posvećenosti njenoj zaštiti), tokom samog volontiranja nađe se pregršt prilika za učenje o različitim skupinama ili pojedinačnim vrstama ptica. Od rada u posjetiteljskom centru za bjeloglave supove na Cresu, preko birdwatching tura u urbanim staništima, pa čak i monitoringa surog orla, imamo priliku da se bolje upoznamo sa ekologijom određenih vrsta, i oblicima njihove zaštite koju provodi Biom i suradničke organizacije.
Međutim, postoji jedan projekt u kojem sam imala priliku sudjelovati, a koji je nadmašio sve druge metode učenja. U pitanju je BirdID, trening prepoznavanja ptica koji Biom već tradicionalno provodi za sve amatere, radoznale, pa čak i iskusne poznavatelje ptica. Polaznici dobivaju priliku da uz Biomove stručnjake posjete različite tipove staništa i čuju i vide ogromnu raznolikost ptica u svom prirodnom okruženju. Svi mi smo dobili jedan (bitan) razlog više da se prošetamo do prve vodene površine, zastanemo u parku i načulimo uši, i željno se prijavljujemo za sljedeću priliku za volontiranje u Biomu. Trening traje tokom cijele godine, pa sam ubrzo po svom dolasku u Biom krajem veljače 2025. godine bila na svom prvom terenu.
Obuku smo započeli terenom na Savici – značajnom krajobrazu Zagreba koji obuhvaća jedini preostali rukavac Save odvojen od nje nasipom. Kao takvo, predstavlja značajno vlažno stanište s odlikama močvare, koje pruža utočište mnogim stanaricama, zimovalicama, kao i pticama u preletu u neposrednoj blizini urbanih naselja. S dalekozorom i Biomovim izdanjem “Ptica Hrvatske i Europe” u rukama, polako smo krenuli istražiti ovo stanište. Pokazalo se da već sâm put uz nasip koji vodi do Savice pruža priliku za uočavanje i slušanje mnogih vrsta, pa smo tako prebacivali pogled sa galebova i čaplji uz samu rijeku, prema šumovitoj vegetaciji s druge strane nasipa od koje je dolazilo bezbroj različitih (iako nama i dalje izuzetno sličnih) glasanja. Tek kad smo putem isprepletenim između vodenih površina unutar samog krajobraza, uspjeli smo se fokusirati na prelet vodomara iznad vode i mirno plivanje divlje patke i mlakuše, uz pokoji brzi pogled bačen na nebo kako bismo uočili crnu lunju, vjetrušu i škanjca. Teren na Savici bio je vrlo uspješan u pogledu razumijevanja brojnosti vrsta koje tvore bioraznolikost urbanih staništa.
Željno smo dočekali sljedeći terenski izlazak, ponovno u Zagrebu, ali ovaj put u šumi-parku Maksimir. Ovo šumovito stanište, iako okruženo gradskim naseljima, daje prilično dobar prikaz raznolikosti koju bismo očekivali u prirodnim šumskim sredinama. Podsjetili smo se na mnoge vrste koje smo gledali na Savici, i, sa određenom mjerom uspjeha (i neuspjeha), izvježbali glasanja raznih pjevica. Mnoge ptice su nas počastile ne samo glasanjem, nego i pojavom, ako ne i šepurenjem – zelena žuna je neometano tražila hranu po travnjaku, ne obazirući se na naša škljocanja kamerama i uzdahe oduševljenja, a lastavice i piljci su se mimoilazili u niskom letu iznad površine vode, dajući nam priliku da uočimo njihove, sada mnogo jasnije razlike.
Sa urbanog prešli smo na ruralno područje u obilasku Male Mlake, naselja u okviru Grada Zagreba koje se odlikuje poljoprivrednim i travnatim površinama. Ovde su nas dočekala prepoznatljiva glasanja fazana i kukavice, ali i vrste koje će se često naći uzdignute na grmlju na otvorenim površinama, poput rusog svračka i velike strnadice.
Prvi pravi izlet bio je trodnevni obilazak Paga i Solane Nin. Nepregledne površine nalik kamenitim pustinjama, ispresjecane suhozidima, sa pokojim jezerom između, omogućile su nam da se nagledamo jata blistavih ibisa i susretnemo skoro svaku vrstu čaplje koju imamo u našim knjigama. Uz put je povremeno iskakala i jarebica kamenjarka, svaki put nas oduševljavajući svojim šarenim ruhom. Kroz šumarke Paga odjekivala je melodična pjesma vuga, a na ninskoj solani nagledali smo se više ćurlina nego što smo mogli prepoznati (čak i uz pomoć knjige).
Teren na ribnjaku Blatnica došao je kao svojevrsna vježba: otvorena vodena površina okružena šumarcima i poljoprivrednim površinama – djelići staništa za svakoga. Podsjetili smo se pjesama mnogih pjevica, pa i konačno vidjeli veliko jato dugorepih sjenica. Međutim, pozornicu je ovde preuzeo orao štekavac koji je tromo oblijetao iznad površine vode, više puta nam dajući priliku da uočimo njegov prepoznatljiv masivan kljun. Glasanja trstenjaka su nas uporno zbunjivala, sve dok se jedan nije pojavio među trskom, pružajući nam priliku da povežemo lik sa djelom.
Prava šumska staništa obišli smo u nacionalnom parku Risnjak i parku prirode Učka. Penjući se ka vrhu Risnjaka, slušali smo djetliće i drozdove, a oni kojima se posrećilo vidjeli su kratkokljunog puzavca i brgljeza kako se vrzmaju uzduž stabla. Usred prepoznavanja vatroglavog i zlatoglavog kraljića iznenadio nas je zov zimovke, iako nam se nije htjela pokazati.
Učka je bila posebna priča. Kao što mnogi već znaju, Biom organizira edukativni prstenovački kamp kod lokve Rogozna na Učki; kao polaznici BirdID-a, i mi smo dobili priliku sudjelovati i doživjeti promatranje ptica na potpuno drugačiji način nego do tada. Prstenovanje ptica zahtjeva postavljanje posebnih mreža u koje bi se te ptice pri svojim preletima uplele, nakon čega ih stručne osobe raspetljavaju i kroz pažljiv proces obilježavaju metalnim prstenom i bilježe mjere. Kako smo do sada obično posmatrali ptice s veće daljine, i u jako ograničenom vremenu, uočavanje specifičnosti pojedinih vrsta iz, doslovno, prve ruke, rasvjetlilo je mnoge nejasnoće. Veličina zviždaka, crnokape grmuše i kosa u odnosu na ruku koja ih drži ostala je zapečaćena u našim glavama, i blage razlike u nijansama ruha naizgled sličnih ptica postala su značajno jasnija.
I u ovim šumama su odjekivala lupanja djetlića i žuna, ali ono što je definitivno bilo novo jesu preleti bjeloglavih supova iznad kampa u potrazi za toplim zračnim strujama. Na Učki se nalazi hranilište za bjeloglave supove, a obzirom da se gnijezde na liticama kvarnerskog zaljeva, njihovi preleti nisu bili rijetki. Pored dnevno aktivnih ptica, u noćne mreže su nam se uhvatile i nokturalne vrste – ćuk i leganj. Više o ovom posebnom kampu možete pročitati u tekstu moje kolegice volonterke Lucie, koja je tokom cijelog trajanja kampa sudjelovala u njegovom radu.
Učka je ujedno bila i posljednji terenski izlazak; nakon toga uslijedilo je par tjedana vježbanja uz naše strpljive učiteljice, Ivu i Vanju. Uz toliko praktičnog iskustva, testovi prepoznavanja su polako postajali sve lakši i lakši, a konačno polaganje ispita sve dostižnije. Kao biomov ESS volonter sam, naravno, bila i malo povlaštena u odnosu na druge polaznike. Birdwatching festival u dolini Neretve bio je prekretnički događaj za moje svladavanje prepoznavanja ptica, s obzirom da to područje, a posebno u vrijeme održavanja festivala, privlači mnoge preletnice na svom migratornom putu. S druge strane, prstenovački kamp na Vranskom jezeru bio je još jedna prilika da izbliza naučim mnoge česte vrste tog područja, ovoga puta na drugačijem staništu u odnosu na Učku – punom trstenjaka, svilorepih, sjenica mošnjarki, i drugih vrsta otvorenih vlažnih staništa. Naravno, neizostavni u mom procesu učenja bili su zaposlenici Bioma, uvijek tu za moja pitanja, frustracije i vraćanje motivacije nakon neuspjeha u prepoznavanju glasanja velike sjenice.
