Luka Škunca, iz Programa za staništa i botaniku, piše o svojem prvom posjetu Švedskoj i šestoj radionici o monitoringu Natura 2000 vrsta i staništa. Tijekom boravka u Umei sudjelovao je u predavanjima, terenskim obilascima i razmjeni iskustava s kolegama iz cijele Europe.
Piše: Luka Škunca
Krajem rujna ove godine, posjetio sam dosad meni nepoznat Švedski grad Umea, najveće naseljeno mjesto, udaljeno 6 sati vlakom sjeverno od Stockholma. U ovom mirnom mjestu u subarktičkom predjelu održala se radionica o integraciji novih tehnologija u monitoringu vrsta i staništa, u organizacije udruge Eurosite i Horizon projekta Biodiversity Meets Data, a domaćin je bio Švedsko sveučilište poljoprivrednih znanosti.
Ovo je već 6. radionica na temu monitoringa s fokusom na Natura 2000 vrste i staništa, a prva radionica je održana davne 2013. godine u Walesu. Radionica je osmišljena tako da kroz predavanja sudionici predstave svoje projekte te metode koje koriste za definiranje problematike koju žele pratiti u svom području, osmišljavanje monitoring programa, donošenja odluka u upravljanju te aktivnosti obnove za ciljne vrste i staništa. Tijekom četiri dana gustog rasporeda, nizala su se brojna predavanja znanstvenika, stručnjaka te upravitelja zaštićenim područjima, od Švedske do Španjolske. Treći dan je završio izletom na područje obnove staništa za planinskog djetlića (Leuconotopicus albolarvatus). Predavanja su bila podijeljena prema temama, pa je radionica započela s predavanjima o monitoringu morskih i obalnih staništa, potom su uslijedila predavanja o usluge ekosustava, staništa i vegetacija, neuralne mreže i aplikacija, integracija terenskih i daljinskih podataka, monitoring vrsta te praćenje upravljanja i obnove.
Među predavanjima koja su me posebno dojmila, istaknuo bih ono od Švedske agencije za zaštitu okoliša, gdje su nas upoznali sa svim oblicima monitoringa koji provode te činjenicom da imaju dugoročni budžet upravo za te aktivnosti. Monitoring Natura 2000 vrsta i staništa provodi se na nacionalnoj razini koristeći daljinske metode (prvenstveno podaci Sentinel 2 satelita) te intenzivno terensko istraživanje na nepristran način kroz uravnoteženo uzorkovanje (eng. balanced sampling) u 10 krajobraznih jedinica. Uz navedeno, provode monitoring i na razini županija te se provode zasebna ciljana istraživanja za pojedine ugrožene vrste i staništa. Također, redovito se provodi tematsko kartiranje cijele zemlje, poput izrade karte zemljišnog pokrova, produktivnosti šuma ili vlažnosti tla.
Kako se moglo i očekivati, većina predavača je predstavila metodologiju koja koristi podatke satelita i/ili drona u njihovim istraživanjima i praćenju stanja te su prikazani brojni primjeri njihove upotrebe, kao i programi koji omogućuju jednostavnu obradu i korištenje podataka. Među zanimljivim primjerima je opet Švedska gdje redovito koriste satelitske podatke za kartiranje stanja okoliša cijele države, ali i za specifične projekte poput pokrovnosti lišajeva, koji su važni u prehrani sobova i njihova gustoća i lokacija utječe na brojnosti populacija sobova i može biti izvor konflikata s nativnim stanovništvom. Kroz predavanja se vidjelo da danas dronovi imaju široku i upotrebu i već su dio standardne terenske opreme u većini Europe. Primjerice,u Belgiji ih koriste za kartiranje stanja vriština kroz suradnju s javnosti (koriste dijelom podatke prikupljene vlastitim dronovima, a dijelom dronovima posjetitelja), u Češkoj prate širenje invazivnih biljnih vrsta na planinskim travnjacima, u Španjolskoj i Švedskoj se koriste za kartiranje i praćenje stanja teško dostupnih staništa, poput poplavnih područja i strmih litica.
Od posebnog interesa bila su mi predavanja vezana za monitoring obnove staništa, s primjerima iz Walesa i Češke koji su mi dali niz ideja koje se mogu upotrijebiti kod obnove vlažnih travnjaka, koja je planirana u sklopu projekta „Restoring Wetlands: A Pathway to Biodiversity and Ecosystem Resilience“, kojeg provodimo u suradnji s Vranskim jezerom. U Walesu su prvo napravili set kriterija za prioritizaciju staništa koje treba obnavljati, što im je omogućilo da identificiraju obalna staništa kao prioritet. Potom su kroz kvantitativne kriterije odredili povoljno stanje za ta staništa kako bi kroz provedbu monitoringa mogli utvrditi kada je stanje postignuto (ako kroz vrijeme podaci ne pokazuju približavanje povoljnom stanju, treba mijenjati upravljanje). Sličan postupak proveden je na planinskim košanicama u Krkonošama, gdje su definirali povoljno stanje i metodologiju s transektima kojim mogu procijeniti na kojim livadama se stanje popravlja, a na kojima ne (početna točka transekta je najpovoljniji dio livade, tako da mogu prostorno odrediti dobre i loše dijelove). Također zanimljivo predavanje je bilo o modelu klasifikacije prostora (EAGLE concept), koji omogućuje harmonizaciju klasifikacija staništa ili zemljišnog pokrova tako da daje koncept uređenja klasa, gdje se svaka klasa sastoji od 3 elementa – zemljišni pokrov (npr. travnjak), upotreba zemljišta (npr. pašnjak) i karakteristična svojstva (npr. suhi pašnjak u zarastanju).
Uz prezentacije, zanimljiv dio radionice bio je kada su svi sudionici mogli predstaviti čime se bave ili oko čega bi im dobro došla pomoć, kroz kratke petominutne prezentacije. Tu priliku sam iskoristio da predstavim izazove u kartiranju vlažnih travnjaka, što je jedan od preduvjeta za obnovu istih na području Vranskog jezera i Ravnih kotara. Nakon predstavljanja dobio sam par odličnih ideja kako pristupiti kartiranju staništa koje se najbolje raspoznaje prema duljini trajanja poplave u zimskim i proljetnim mjesecima (u ljetnim mjesecima ovi travnjaci su suhi kao i ostatak područja Ravnih kotara).
Popodnevni dio zadnjeg dana bio je rezerviran za terenski posjet području obnove staništa planinskog djetlića, jedne od najugroženijih ptica u Švedskoj, prvenstveno zbog nedostatka prikladnih staništa u većim površinama listopadnih šuma. Projekt obnove započeo je 2017. godine kroz suradnju Županije, Općine i Agencije za šume, uključujući volonterske akcije informiranja javnosti i postavljanja hranilica.
Do danas u obnovi sudjeluje deset partnera, a aktivnosti su provedene na 14 lokaliteta. Radovi obuhvaćaju prorjeđivanje šumskog sklopa, uklanjanje crnogorice i ostavljanje dovoljno mrtvog drva kako bi ptice imale prirodan izvor hrane. Na terenu smo posjetili jedan od obnovljenih lokaliteta. Iako na fotografijama možda ne izgleda posebno impresivno, priča iza njega o predanosti i ustrajnom radu svih partnera na očuvanju ove ugrožene vrste – svakako ostavlja snažan dojam.
Osim bogatog programa predavanja, radionica mi je donijela i osobno iskustvo – prvi posjet Švedskoj i subpolarnom području, te prvi susret s polarnom svjetlošću. Iako taj trenutak zvuči čarobno, u stvarnosti je bio pomalo suzdržan: iz središta grada, kroz veo svjetlosnog onečišćenja, aurora je izgledala kao blijedi, prozirni oblak koji se tiho pomiče nebom. Tek na fotografijama otkriva se njezina prava, šarena ljepota.
