piše: Anastasis Konstantinou
Na sunčano jutro u lipnju 2025. godine, započeo sam putovanje drugačije od svih koje sam do tada doživio. Moje odredište? Malo mjesto uz obalne litice na otoku Cresu, u sjevernom Jadranskom moru. Moj zadatak? Posvetiti svoje vrijeme i trud zaštiti najveće ptice koja obitava na hrvatskom nebu i informirati javnost o prijetnjama s kojima se suočava. Kako? Volontiranjem u Oporavilištu za bjeloglave supove Beli, naravno.
Kao volonter programa European Solidarity Corps (ESC) u Udruzi Biom, imao sam sreću provesti većinu ljeta doprinoseći radu ovog centra. Posjetiteljski centar i Oporavilište za bjeloglave supove Beli jedno je od najvažnijih mjesta na području sjevernog dijela Cresa poznatog pod nazivom Tramuntana – kako za turiste, tako i za lokalno stanovništvo. Kao što samo ime ustanove kaže, objekt ima dvostruku funkciju – posjetiteljskog i oporavilišnog centra. Sadrži tri izložbe čiji je cilj educirati posjetitelje o prirodnim ljepotama okolnog područja, s posebnim naglaskom na veličanstvenog bjeloglavog supa i napore zaposlenika centra u njegovoj zaštiti, spašavanju i uspješnoj rehabilitaciji.
Centar ima i veliku volijeru – prostor u kojem se odvija ključni dio spašavanja ptica. Spašene ptice se dovode u centar, gdje se temeljito pregledavaju zbog mogućih ozljeda. Ako su zdrave, privremeno se smještaju u volijeru kako bi se odmorile, nahranile i napojile. Posjetitelji mogu promatrati spašene ptice kroz male prozore, što im omogućuje blizak susret s pticom o kojoj su (nadamo se!) upravo učili kroz izložbe Centra.
Što točno radi volonter u takvom centru? Ukratko — sve što i ostali zaposlenici. Počeo sam dočekivanjem posjetitelja, pokazivanjem supova u volijeri (i zamolbama za tišinu kada je to bilo potrebno) te odgovaranjem na njihova pitanja. Uz svakodnevne zadatke poput postavljanja izložbi i čišćenja prostora, to je činilo većinu mojih početnih radnih dana. Bio je to odličan način da uvježbam komunikaciju s ljudima, provjerim svoje znanje i iskoristim svoje osnovno znanje hrvatskog jezika u praksi.
Kad bi radni dan završio, na umu sam imao samo jedno – plažu. Prekrasno, bistro tirkizno more okruženo šumovitim liticama obasjanim poslijepodnevnim suncem bilo je vrhunac gotovo svakog dana. Okolne šume nudile su i brojne staze za šetnju, gdje se često moglo vidjeti srne, divlje svinje ili kune. Obližnji ribnjak bio je pun žaba, guštera, zmija te mnoštva vretenca i leptira, dok je cijelo područje oko Centra vrvjelo pticama – pjevicama, gavranovima, grabljivicama, morskim pticama i mnogim drugima, koje se moglo uočiti već i ispred samog Centra.
Prava čar volontiranja u Belom, međutim, dogodila se kad sam prvi put imao priliku primiti u ruke bjeloglavog supa. Bila je to prva ptica spašena tog ljeta, a trebalo ju je premjestiti iz ambulante (prostorije u kojoj se ptice pregledavaju) u volijeru. Imao sam čast biti osoba koja će je pažljivo uhvatiti i prenijeti, pod nadzorom iskusnih djelatnika Centra. Bjeloglavi supovi su snažne ptice s oštrim kljunovima i kandžama, ali su i vrlo osjetljive, pa je bilo potreban veliki oprez i preciznost — dovoljno čvrsto da ih se zadrži, ali nježno da ih se ne ozlijedi. Bio je to nevjerojatno uzbudljiv trenutak, a nakon prvog iskustva, svako sljedeće rukovanje tim veličanstvenim pticama postalo mi je sasvim prirodno.
Kao da rad s pticama u centru nije bio dovoljno zanimljiv, zamislite da to radite na moru. Gotovo svako jutro iz Belog bi isplovljavala ekipa SUP patrole, a ja sam imao sreću nekoliko puta im se pridružiti. Volonteri koje odabire Biom obilaze različite litice na Kvarneru, gdje se nalaze gnijezda supova, tragaju za pticama koje su pale u more i dojavljaju ako su drugi brodovi preblizu gnijezdima. Oni također reagiraju na pozive turista koji primijete supove u nevolji. Nakon uspješnog spašavanja, ptice bi vraćali u oporavilište, gdje bi se pregledale i smjestile u volijeru dok ne ojačaju dovoljno za puštanje natrag u prirodu.
Kad bi posao završio, svi bismo imali poslijepodne slobodno. Ja i volonteri SUP patrole boravili smo na prvom katu centra, gdje bismo zajedno sjedili na balkonu ili u vrtu s pivom, gledali filmove, odlazili na plažu ili večerali u obližnjim restoranima. Povremeno bismo išli i do grada Cresa, bilo u kupovinu, bilo na sladoled. Iako bi svaka skupina volontera SUPatrole ostala u centru samo dva do tri tjedna, to je bilo dovoljno da se stvore jaka prijateljstva i uspomene koje će trajati cijeli život.
