Godina u kojoj živimo presudna je za našu budućnost jer se upravo tokom ove godine na europskoj razini odlučuje o novoj zajedničkoj poljoprivrednoj politici koja bi morala označiti prekretnicu. Podsjetimo, europska Zajednička poljoprivredna politika (ZPP, eng. CAP) jedan je od najvećih sustava poljoprivrednih potpora na svijetu. Hoćemo li nastaviti autodestruktivno razarati svoje resurse, trovati zemlju i vodu pesticidima, a zrak tonama štetnih plinova iz ispuha transportnih vozila koje prevoze namirnice? Ili ćemo se okrenuti održivoj proizvodnji hrane u našim lokalnim zajednicama, u skladu sa zakonima prirode?

Zatvaranje granica zbog širenja koronavirusa mnogima je otvorilo oči. Dok su na granicama europskih država kamioni s namirnicama stajali blokirani u kolonama, samoodrživost je postala pojam o kojem se ponovno počelo razmišljati i govoriti. Među naglasnijima su pritom upravo poljoprivrednici, domaći proizvođači hrane, desetljećima suočeni s paradoksalnom situacijom masovnog uvoza prehrambenih namirnica, dok istodobno nedovoljno iskorišteni resursi zemlje nude više nego dovoljno za sve. A sada smo odjednom, preko noći, zatvaranjem granica bili suočeni sa polupraznim trgovinama i prijetnjom nestašice osnovnih namirnica. Čak je i kvasac za pripremu kruha u domaćinstvu postao tražena roba koja se kupcima prodavala u ograničenim količinama. Jer i taj kvasac bio je većinom roba iz uvoza.

Nije problem proizvesti zdravu i kvalitetnu hranu, već je problem tu hranu otpremiti udaljenim potrošačima. Na tom putu ekološki zdrava hrana koja nije tretirana pesticidima i drugim kemijskim sredstvima prirodno se kvari. Mnogi su proizvođači pribjegavali liniji manjeg otpora i posezali za preparatima koji su osiguravali produljenu trajnost njihovim proizvoda, tako da izdrži dugotrajne transporte i skladištenja. Tako je nastala ona vrsta povrća koja može mjesecima stajati u našim hladnjacima bez vidljivih promjena, poput organa koji se mumificirani čuvaju u formaldehidu za potrebe poučavanja studenata medicine. Ista ona vrsta voća i povrća koju ne možemo bez grižnje savjesti siliti našu djecu da jedu.

Izravan napad na prirodu i ljude

No, bi li bilo nužno na taj način preparirati hranu ako bi ona nalazila svoje konzumente u neposrednoj okolici? Za to je potrebna promjena svijesti i proizvođača i potrošača. Civilizacijsku šansu imamo, hoćemo li je znati iskoristiti? Jedna stvar je sigurna: naša sudbina je u našim rukama.

Potpuno je opravdana pomoć poljoprivrednom sektoru da nadjača aktualni krizni trenutak, ali treba biti oprezan prema pokušajima interesnih skupina da iskoriste krizu kako bi srezali već oslabljene smjernice čuvanja okoliša u ime proizvodnje dostatne količine hrane. To je izravan napad na prirodu, ljude, a ugrožava čak i samu poljoprivredu – što pokazuje pomor pčela zbog intenzivne poljoprivrede. A bez pčela i drugih oprašivača, među kojima su i ptice, ne možemo proizvoditi hranu. 

Također, problematičan je koncept uzgoja usjeva koji potom služe za spaljivanje kako bi se dobila bioenergija. Primjerice, 60 posto uljane repice u EU koristi se za biodizel. Takav uzgoj konkurira proizvodnji hrane i šteti prirodi.

Intenzivna poljoprivreda eliminira bioraznolikost

U želji da se stane na kraj intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji 40 organizacija, uključujući male proizvođače organske hrane i agroekološke poljoprivrednike, udružilo se s organizacijama civilnog društva u namjeri da iskažu neodložnu potrebu održivih poljoprivrednih politika na tlu Europe, poput strategije “Farm to Fork” (na hrvatskom svojedobno lokalizirane u obliku “Od polja do stola”).

Kako je u svom članku naglasila Harriet Bradley iz međunarodne organizacije BirdLife, čiji je predstavnik u Hrvatskoj Udruga BIOM, studija mogućnosti prijelaza na agroekološki proizvodni sustav u Europi do 2050. godine pokazuje da je to moguće. Možemo smanjiti ukupnu proizvodnju, a i dalje održivo prehranjivati 530 milijuna Europljana, uz drugačiji i pametniji pristup proizvodnji. Treba osloboditi zemlju smanjenjem proizvodnje mesa za 45 posto, oživjeti ekosustave odvajanjem 10 posto poljoprivredne površine za agroekološku infrastrukturu koja uključuje živicu, cvjetne predjele, lokve i travnjake. Prijelaz na agroekologiju, naravno, također uključuje smanjenje pesticida i gnojiva, te prestanak prakse spaljivanja usjeva kao što su kukuruz i uljana repica za biogorivo.

Intenzivna poljoprivredna proizvodnja eliminira bioraznolikost, jer se brojne vrste koje su se stoljećima prilagođavale životu na poljoprivrednim površinama ne mogu tako brzo prilagoditi novim uvjetima. Ekstenzivna poljoprivreda svjedoči pak da je ono što je dobro za nas, dobro je i za životinjske vrste koje žive na tim područjima. I obrnuto.

Poljoprivreda u skladu s prirodom

Prije nekoliko tjedana više od 3600 znanstvenika predložilo je deset hitnih poteza za reformu Zajedničke poljoprivredne politike u cilju dugoročnog osiguravanja hrane, očuvanja bioraznolikosti i nošenja s klimatskim promjenama. Prilika je pred nama: o europskoj strategiji ‘Farm to Fork’ i Zajedničkoj poljoprivrednoj politici odlučivat će se sljedećih mjeseci, a te će odluke odrediti smjer poljoprivrede u Europskoj Uniji narednog desetljeća.

Poruka znanosti je jasna: hitno moramo prijeći na poljoprivredu u skladu s prirodom. Ne radi se tu o podjeli između okoliša i proizvodnje, već između onih koji žele nastaviti sadašnjim autodestruktivnim putem intenzivne poljoprivrede zbog kratkoročnih profita te onih koji žele vratiti poljoprivredu u održive okvire i čuvati ekosustave od kojih moramo dugoročno živjeti ne samo mi, nego i naši potomci.