Pčelarice su autohtone gnjezdarice koje su svako proljeće i ljeto prisutne na području Hrvatske ali i diljem Sredozemlja. Strogo su zaštićena vrsta prema hrvatskom zakonodavstvu, te su zaštićene i Konvencijom o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija) te EU Direktivom o očuvanju divljih ptica.

Zbog njihovog karakterističnog izgleda lako ih je prepoznati u letu ili dok odmaraju na suhim granama. Žive u kolonijama koje grade na pjeskovitim staništima sa strmim padinama uz vodene površine ili na kopnu, a gnijezde se u rupama koje kopaju u pijesku, dubokim i do 2 metra. Kopanjem rupa pčelarice doprinose povećanju kvalitete zemlje jer olakšavaju prodiranje vode, svjetlosti i nutrijenata, a kada ih one napuste često ih za život koriste mnoge druge vrste.

Vješti su letači i lovci, a uz pomoć dugog i blago zakrivljenog kljuna lako usmrte lovinu i po potrebi  odstranjuju žalac prije konzumacije. Pčele čine samo dio njihove prehrane, a redovito se u njihovim gvalicama mogu pronaći i ostatci kukaca kao npr. stršljena koji u mogu uništiti cijele pčelinje zajednice, te zlatnih mara koje čine značajne štete na voćnjacima. Izostankom pčelarica s njihovog prirodnog staništa dovodi do poremećaja ravnoteže na tim područjima, posljedica čega može biti pozitivan utjecaj na brojnost nepoželjnih kukaca.

 Pčelarica za pp

Posljednjih desetljeća na području Republike Hrvatske primijećen je rast populacije ove vrste, a pretpostavlja se da to može biti posljedica klimatskih promjena i ljudskog stvaranja brojnih pogodnih staništa. Povećana brojnost, pridonosi većoj mogućnosti nastanka konflikta s ljudima, a tome također pogoduje i činjenica da nerijetko uslijed ljudskih aktivnosti nestaju prirodna staništa pčelarica na kojima su obitavale velike kolonije. Pretpostavljamo da je upravo to razlog širenja područja prisutnosti pčelarica i njihove povećane predacije na domaće pčele. U velikom broju stradavaju pčele radilice i trutovi, ali pretpostavljamo da najveći problem nastaje kada nastrada matica pri svadbenom letu. Veća, sporija i uočljivija od radilica postaje i laka meta, a u njenoj odsutnosti pčelinja društva propadaju.

Pčelarstvo je grana gospodarstva, s vrlo pozitivnom ulogom u očuvanju bioraznolikosti te ju prepoznajemo njenu  održivost te podržavamo njen  razvitak. Pčelari ne mogu jednostavno spriječiti ili barem smanjiti mogućnost nastanka štete (kao što su npr. stočari u mogućnosti čuvati stoku od vukova) niti im je jednostavno tu štetu dokazati i kvantificirati. Nacionalne su institucije za sada vrlo malo doprinijele stvaranju preduvjeta za minimaliziranje sukoba i nadoknađivanje nastale štete. Zbog toga pčelari znaju uzeti stvari u svoje ruke te na neprimjerene načine se obračunati s obližnjim pčelaricama i njihovim kolonijama. To su stvari koje se nikako ne bi smjele događati. Potrebno je razviti model održivog suživota pčelara i pčelarica, a za to je neophodna suradnja samih pčelara i stručnjaka za zaštitu prirode. U rješavanju ovog problema nema mjesta za brzoplete i ishitrene poteze i ključno je da se u što kraćem roku provedu kvalitetna istraživanja. Tako bismo baratali konkretnim informacijama o utjecaju pčelarica na uzgoj pčela i proizvodnju meda, analizirali prehranu pčelarica, a uz pomoć dobivenih rezultata bi mogli ustanovili stvarno stanje na temelju čega bi se mogle donositi razumne i potrebite odluke.